Način na koji opisujete svoje neuspjehe može biti odlučujući. Ako ih “objašnjavate” kao slučaj (“Imao je sreću”) ili navodite neke vanjske razloge (“Mnogo se galamilo”, “Imao sam nazeb”), to vam neće pomoći u napredovanju. Morate prihvatiti odgovornost i opisati svoje grješke kao rezultat vašeg izbora (“Odigrao sam loš potez”) – ovaj prilaz daje najbolje rezultate. Primjetit ćete da različiti načini objašnjavanja iste realnosti (kao slučaj, izbor, uzrok) proizvodi različite krivce za grješku–nevjerojatno je koliko političkih argumenata postoji samo zbog toga što ljudi različito opisuju realnost .
Što se tiče vrhunskih igrača, može se govoriti o njihovoj skoro religioznoj posvećenosti igri, naročito ako im je šah postao centralna tema života, oko koje se sve drugo može ali ne mora vrtjeti. Izgleda mi kao da sam ljudski mozak stvara potrebu za takvu “centralnu temu” u odnosu na koju se uspoređuje sve ostalo. To bi moglo objasniti popularnost vjerovanja u Boga kroz povijest. Primijećeno je da su većina jakih igrača ili ateisti (neki od njih sasvim agresivni – Nigel Short je jednom rekao da “svatko tko vjeruje u Boga je idiot”) ili agnostici. Postoje nekoliko izuzetaka, na primjer Mecking, a s vremena na vrijeme Fischer.
Prema Adriaan De Groot-u (Mišljenje i izbor u šahu, 1965) među šahistima ima čak manje religioznih ljudi nego među naučnicima. On tvrdi da je to zbog prirode uspješnog šahovskog razmišljanja. Moraš biti “skeptičan i relativist do kraja” piše De Groot da bi mogao misliti efektivno u šahu. Ne smiješ biti dogmatist. "Apsolutno si u pravu profesore De Groot – dogma i sujevjerje su samo za pacere, i mi ćemo čvrsto ostati na toj poziciji!" - rekao bi Nunn.
Na višim šahovskim nivoima, estetska komponenta motivacije postaje značajnija, ali ovdje o tome nećemo govoriti jer o tome možemo detaljno pročitai u knjizi “Tajne spektakularnog šaha”
Post je objavljen 04.12.2005. u 11:38 sati.