Nadvikivao se s valovima, pokušavao kroz bijes susreta mora i hridi učiniti svoj glas jasnim i zvonkim… nije odustajao, uvjeren da ponekad tišina zna biti glasnija od buke i čovjek čvršći od prirode.
Stao je u bezglavi ritam užurbanih ulica. Tih i zbunjen, kao iz nekog drugog svijeta. Doimao se neuglednim i stranim među svim tim skupim izlozima i blještavim ukrasima. Ljudi su žurili pored njega prepunih ruku. Pokloni, kutije, predmeti bez smisla i duše, skupi nadomjesci ljubavi – a on je htio progovoriti kako je najljepši poklon čovjek sam, komadić njegova vremena i dobra riječ. Želio je promijeniti mjeru, način i vrstu poklanjanja. Navike se teško mijenjaju. Očito. I ove godine ćemo biti zatrpani bespotrebnim i bezvrijednim surogatima onoga što stvarno želimo i dati i primiti…
Nadao se da će netko primijetiti njegovu slabašnu lampu kojom je, poput davnog Diogena, tražio čovjeka. Riječi mu nisu bile moderne i zvonke, govorio je zaboravljenim i drevnim riječima ljubavi, opraštanja, dara i sućuti - ali svejedno se nadao da će njegova lampa kazati ono što on ne umije. Uvjeren je da uvijek ima ljudi. U drevnoj lampi davnog Diogena još ima ulja. Valjda ima i čovjeka. Nadao se.
Smiješio se brojim prolaznicima velegrada računajući da je osmjeh, danas kao i nekad, ključ koji otvara put prema drugima i potiče razgovor. Nije ga uznemirivalo što je njegov osmijeh mnogima bio smiješan.
U svoj zbrci zvukova i svijetla, poklona i žurbe, napetosti i glamura ipak se osjećao kao u pustinji. Baš kao pustinjak.
Post je objavljen 04.12.2005. u 00:07 sati.