Zašto tražimo ljubav? Što nas to poput magneta privlaci drugoj ljudskoj osobi? Možda pokušavamo ublažiti samocu tražeci nekoga tko nas razumije, nekoga s kim možemo razgovarati o svemu. Možda tražimo samo onaj trenutak kad nekoga pogledamo i shvatimo da tu osobu tražimo citav život. U tom jednom trenu kad nam se oci sretnu, u tom djelicu sekunde u kojem pomislimo, to je on, kao da je sve sažeto. Iz tog pogleda izranja ljubav. Da li je to ona prava pokazat ce vrijeme a ako je može li potrajati cijeli život? Mogu li dva ljudska bica biti cijeli život živjeti zajedno a da se i dalje nastave voljeti kao u tom trenutku? Hocemo li i mi naci takvu ljubav ili cemo samo tražiti nekoga da nam bude pri ruci kad smo sami? Ljubav kad se dogodi je predivna, ni slicna nicemu na ovome svijetu, ali može li trajati vjecno? Postoji li nešto kao vijecna ljubav? Postoji li ljubav uopce? Ako postoji zašto je toliko ljudi na ovome svijetu nesretno? Zašto toliko ljudi pati i gine? Zašto se na svijetu vode toliki ratovi samo da bi neki ljudi bili prividno sretni? Kako ljubav može dopustiti da se dešavaju takve stvari? Da nije možda ljubav nešto što su nam pricali dok smo bili mali da vjerujemo kako sve mora dobro završiti?
To su sve pitanja na koja možda i nema odgovora.
Neki ljudi u životu možda nikad ne upoznaju ljubav u smislu u kojem se o njoj prica. Nekad mi se cini da oni možda i nisu tako nesretni. Nikad nisu upoznali ljubav znaci da nikad nece upoznati kakav je osjecaj kad nam ljubav isklizne kroz prste. Kap po kap. Kad polako pobjegne od nas. Kad nam ostaje samo ocaj i samoca koja nas polako grize iznutra i uništava našu bit. Ono što nas cini nama. Kao da se pretvaramo u duhove. Možda cemo ponovno doživjeti onaj trenutak kad ce nam se oci sresti s nekim drugima i prica ce krenuti ispocetka. I opet ce završiti samocom.
Priroda nam je dala mogucnost da osjecamo ali mislim da nam time nije pomogla. Možda bi bilo bolje da ne osjecamo ništa, ali opat, onda bi bili ljušture koje obavljaju programirane zadatke.
Mi ljubavlju želimo izbjeci samocu, ali ništa ne traje vjecno, pa ni ljubav, tako da nam na kraju ne ostaje ništa osim samoce jer možemo biti okruženi stotinama ljudi ali bica smo svjesna sebe i svojih osjecaja i sposobna osjetiti samo svoju samocu.
P.S. Ovo je moja zadacnica iz hrvatskog. Ja bi si dala prolaznu ocjenu. Kaj vi mislite? Pozdrav do sljedeceg citanja. :)
Post je objavljen 03.12.2005. u 18:31 sati.