Više ne pada snijeg. Točnije padao je pola sata onaj dan s time da se ništa nije primalo. Kao i svih ostalih dana kad nije padao snijeg :), pada kiša. Neprestano. I to je u ovoj mojoj poziciji najgore. Ne mogu izletit van iz stana, napravit đir oko zgrada, razbistrit glavu, ne da mi se po ovom vremenu ići ni na kavu. Niti mogu poslat M.-a da učini isto. A u mom smo stanu, posvađani. Na ne znam ni ja više sama koje ime... :) Onu uči u kuhiji, ja šizim u sobi. I nije prvi put da sprema ispit kod mene, spava, jede... živi. Ali da smo se prvi put ovako gadno posvađali a da smo u istom stanu i da ni jedno od nas ne može nigdje pomoć. Niti želi. A sve je počelo zafrkancijom, nije bilo razloga za svađu, niti sam je željela. Ja iz cijele priće ispadam kao osoba željna svađe koja ne pamti lijepe trenutke, samo prigovaram, nemam razumjevanja za njega( to me raspizdilo do kraja) jer sam mu htjela nešto reć dok je on učio. Ne želim se ni sjećat svega što smo si rekli jedno drugome. Jer ni ja nisam ostala dužna.
Tužna sam. Zar je i to ljubav? Da ti čovjek nakon gotovo dvije godine veze ne želi priznat da sam i ja sudjelovali u tome da postane bolja osoba? A možda stvarno nisam. Bila sam tu u ove dvije godine samo kad se njemu digo, o ničemu nismo pričali, nigdje nismo bili... Blago meni u takvoj vezi. Samo sam još čekala kada će procvilit da je jedina osoba koja je zaslužna što je on ovako odlična i kvalitetna osoba- njegova jedina majčica.
A joj, bolje za njega da nije rekao takvo što. Nemam ja ništa protiv M.-ove majke, poštujem osobu, nadasve vrijedna i požtvorna osoba ali hajde malo, ali mi je muka kad počnu priče od strane M.-a kako on ne zna kako će se on za stalno preselit od mame, kako njegova stara ne ma love pa će se on morat brinut za nju i bla, bla. Kao da sam ja svoje napustila, ne čijem ih i ne vidim. Samo sam malo više samostalnija od njega. I radim intenzivno na tome da i on postane takav. Jer ja nisam onaj tip ženice koja će mužu sve servirat na stol i isto tako pokupit kad bude gotov s jelom. Ako mogu ja, ne vidim razlog zašto on isto ne može oprat suđe. Ili usisat, npr?
Ako njega pitate ja sam neozbiljna i vrskasta osoba koja ponekad se nije u stanju suočit s problemom. Barem će vam M. tako reć. Kao što je prije pol sata rekao i meni. Sad imam osjećaj kao da sam s potpunim strancem zaključana u vlastiti stan. Samo se pitam da li on zaista uči u toj usranoj kuhinji. Jer ja ne bi mogla nakon ovakve svađe. previše ga volim a i inisam đubre od čovijeka da mu kažem kupi stvari i vozi doma svojoj mamici. Znam da i on mene voli. Ali je li to uopće dovoljno? I dali je i to ljubav?
Nema mi smisla sve preispitivat. Jer ja sam sigurna u svoju ljubav. Ali više nisam sigurna u muškarca kojeg volim. I čudno, gotovo uvijek se takve stvari dešavaju radi treće osobe. Ovog puta smo ulog samo nas dvoje i naša ljubav. Znam da moram do riješit. evo sad ću, samo da ova kiša prestane u meni...
Post je objavljen 03.12.2005. u 17:33 sati.