Pregled posta

Vukovar! Usprkos!

update:

Dunav i Vukovar kao nekad (srpanj 2005.)

Trebalo je 14 godina da prođe od krvave okupacije Vukovara od strane četnika i JNA, kojima je dirigirao Slobodan Milošević (za što je između ostalog i optužen od ICTY-a), da bi se razgrnulo prilično nabacanog smeća, od svih dosadašnjih hrvatskih vlasti, na heroje Vukovara, one pokojne ili "nestale" i one preživjele, a kako kaže predsjednik Gradskog vijeća Vukovara Nikola Toth Feniks, "prolupale" ili po službenoj medicinskoj terminologoji, oboljele od PTSP-a, čija je žrtva bila ključna za međunarodno priznanje Republike Hrvatske.

Preko 90 posto gledatelja ovotjedne "Latinice", koja se bavila temom Vukovara odgovorilo je potvrdno na je na referendumsko pitanje je li se Vukovaru moglo pomoći.
Tako misle i građani s kojima sam ovih dana na tu temu razgovarao - od taksista do sveučilišnih profesora.
Posebno su ih se dojmio prilog o telefonskim razgovorima zapovjednika Operativne grupe Vukovar-Vukovci-Županja Mileta Dedakovića s pokojnim Predsjednikom RH Franjom Tuđmanom i ministrom obrane Gojkom Šuškom. Tuđman i Šušak su uvjeravali Dedakovića da oni čine sve što mogu da pomognu Vukovaru, ali da on ne dopusti da se djeca i žene izvuku humanitarnim konvojem iz grada.

Upravo zbog istinitosti tih razgovora Mile Dedaković bio je optužen da je KOS-ovac, mučili su ga ljudi ministra obrane Gojka Šuška i Josipa Perkovića, pomoćnika ministra za sigurnost. Državni mediji, uključujući tadašnji Vjesnik, ispisivali su pamflete kako su Dedakovićevi postupci veleizdaja.
Današnji državni tajnik u ministartvu vanjskih poslova i europskih integracija Hidajet Bišćević, tada kao glavni urednik Vjesnika zabranio je objavu Dedakovićevog intervjua nakon što je pušten iz pritvora, pa sam razgovor s njim morao objaviti u slovenskom Delu.

Unatoč prilogu u emsiji Latinica koji potresno svjedoči o cenzuri nad izviješćima vukovarskih novinara i prvi put na HTV-u objavljene "Optužnice" protiv hrvatskog političkog i vojnog vrha da su izdali Vukovar, koju je napisao od agresorskih snaga kasnije okrutno ubijeni Siniša Glavašević, Jasna Babić novinarka Slobodne Dalmacije, tvrdila je nije riječ o cenzuri koja je bila upravljana od strane tajnih službi, već o stanovitoj autocenzuri koja je zahvatila urednike medija u Zagrebu, prepadnute svim što se dogodilo.

Jasna Babić je svu krivnju za poniženja koja su vukovarski heroji doživjeli od vlastite države prebacila na Josipa Manolića koji je kao predsjednik Kriznog stožera RH vodio Komisiju koja se bavila padom Vukovarom. Istina je da je Josip Manolić i nedavno u tv emisiji Kontraplan Dubravka Merlića branio tezu pokojnog Franje Tuđmana da se optužbe iz tog vremena koje su izricali vukovarski heroji Dedaković, Borković, Toth, Glavašević..., da je Vukovar žrtvovan, poklapaju s onima koje je širila beogradska propaganda, da je Hrvatska pala u Vukovaru.

Međutim, glavna odgovornost za zatvaranja i poniženja koje su doživjeli supružnici Toth, Dedaković i Borković ide na račun Gojka Šuška i njegova pomoćnika Josipa Perkovića, što Jasna Babić namjerno prešućuje.

Meni je razumljivo da Manolić danas ne dira u Perkovića, bojeći se da Josip Perković ne bi progovorio o Manolićevim pregovorima s čelnicima Republike Srpske Radovanom Karadžićem i Nikolom Koljevićem, ili o nekim nepoznatim pojedinostima oko ubojstva Ante Paradžika.

Razumljivo mi je da se ni Dedaković ne želi izravno konfrotirati sa sudionicma u pothvatu Vukovar kojima je na čelu bio pokojni Gojko Šušak, iako je ministar obrane u travnju 1992-e još dvojio je li Dedaković pretučen od strane njegovih SIS-ovaca ili je stradao u prometnoj nesreći, ali mu je nedvojbeno prigovorio da nije smio snimati razgovore s Tuđmanom i distribuirati ih u javnost.

Ipak, Šuškov aktualni nasljednik Berislav Rončević svojim je potpisom omogućio da ratni status bude priznat svim pripadnicima 204. vukovarske brigade, a i savjetnik za nacionalnu sigurnost Predsjednika Mesića (koji je inicijativu za tim priznanjem podržao još 2003.) Saša Perković, sin je Josipa Perkovića, čiji su najbliži suradnici Zoran Gaćina, Nikola Krišto, Zoran Udiljak... četiri dana u kotlovnici zgrade Vojne policije na Lašćini fizički i pshički slamali Mileta Dedakovića Jastreba.

No, Jastreb je ovih dana prvi put nakon 14 godina, podrobnije govorio i o svojim neposrednim mučiteljima i o apsolutnoj mogućnosti da se Vukovar vojno održi, što je onemogućeno zapovješću koju je primio 13. listopada 1991. da se akcija razbijanja agresorskog obruča kod Marinaca obustavi.

Prvi put u emsiji Latinica imali smo priliku javno vidjeti rekonstruiran skoro čitav mozaik odluke da Vukovar bude žrtvovan kako bi humanitarna katastrofa pridonijela međunarodnom priznanju Hrvatske.

Nakon izjave Mileta Dedakovića Jastreba da mu je zapovjednik Operativne zone Osijek Karl Gorinšek zapovijedio obustavljanje akcije, puštena je izjava načelnika GS-a ZNG-a Antona Tusa da je njemu tu zapovijest priopćio Predsjednik Tuđman, ali da ju je on odbio izvršiti, pa je Tuđman osobno zvao niže rangiranog Gorinšeka, pa se ova kockica zaokružila na Jastrebu.

Dugogodišnji Tuđmanov ministar Mate Granić izjavio je da je Lord Carrington inzistirao da se akcija obustavi i pokuša s humanitarnim konvojem, ali da je i Hans Dietrich Genscher, ministar vanjskih poslova Hrvatskoj najnaklonjenije države rekao pokojnom Tuđmanu da se akcija mora prekinuti kako Hrvatska ne bi bila optužena za prekid primirja, a da će humanitarni put pospješiti međunarodno priznanje RH koje najviše zagovara Njemačka.

Hansu Dietrichu Genscheru odlučni utjecaj na Tuđmana da žrtvuje Vukovar vojno zbog priznanja Hrvatske, pred nekoliko godina javno je pripisao još jedan Tuđmanov dugogodišnji ministar, Andija Hebrang. Time smo zaokružili drugu kockicu mozaika žrtvovanja.

Treću i po meni još ne dovoljno istraženu kockicu, ali zato možda i presudnu za aktualne političko-pravosudne događaje, čine odnosi stranih i domaćih tajnih službi vezano za pitanja Domovinskog rata 1991.

Na suđenju Tihomiru Oreškoviću, Mirku Norcu i Stjepanu Grandiću za ratni zločin nad gospićkim civilima, uglavnom Srbima, Josip Manolić je kao svjedok optužbe, u funkciji formalnog šefa svih Tuđmanovih tajnih službi izjavio da su njemačka tajna služba, ali i njemačka diplomacija (Hans Dietrich Genscher) prigovarali hrvatskom vodstvu zbog toleriranja zločina u Gospiću i uvjeravali ga da će to strašno uspororiti priznaje Hrvatske.

Naime, zadnji američki veleposlanik u bivšoj Jugoslaviji Warren Zimmerman već je odaslao službenu notu hrvatskom premijeru Franji Greguriću prigovorivši da gospićki zločin demantira da je Hrvatska žrtva u ratu, te je teško očekivati da će uskoro postati međunarodno priznata.

Franjo Gregurić, iako je i osobno bio upoznat s nekim činjenicama oko gospićkih zločina, izlazi u javnost s optužbom da su za zločine u Gospiću odgovorni HOS-ovci Dobroslava Parage.

Paraga to demantira, prvi pribavivši potpuniiji popis nestalih Srba u Gospiću (šezdesetak imena) i davši ga na uvid domaćoj i svjetskoj javnosti. Tekst s Paraginim popisom u Slobodnom tjedniku potpisao je Većeslav Kocijan.

Josip Manolić se na suđenju u Rijeci za ratni zločin u Gospiću 1991. osobno obratio prvooptuženom Tihomiru Oreškoviću:

- Vi Oreškoviću, bolje da šutite! Da se nije dogodio srpski zločin u Vukovaru, Hrvatska zbog onoga što ste vi napravili u Gospiću, nikada ne bi bila priznata.

Jasna Babić je u emisiji Latinica kazala da je bilo malo čudno što su predsjednik Tuđman i ministar obrane Šušak izbivali iz Zagreba 17. studenoga 1991. kad je hrvatska Vlada zasjedala o Vukovaru. Istodobno, ona je prešutjela da su Tuđman i Šušak bili u Gospiću. Tuđman je bio pod jakom fizičkom zaštitom jer su Milan Levar i Zdenko Ropac dojavili Zdravku Mustaču, šefu Manolićevog obavještajnog kabineta da Oreškovićevi i Norčevi ljudi, uključujući Stjepana Grandića, planiraju ubiti Predsjednika. Na suđenju u Rijeci se moglo čuti i svjedočenje Ante Karića, tadašnjeg povjerenika Vlade za Liku, da je tom prigodom spriječen atentat na Tuđmana, ali da je Predsjednik Oreškovića samo ošto ukorio prstom, umjesto da ga dade odmah uhititi. Fatima Skula (po vlastitom priznanju, Katica za sve u Oreškovićevom uredu u Gospiću), izjavila je javno u više navrata, ali ne i na suđenju u Rijeci, da je Tuđman, Oreškoviću priprijetio prstom i rekao mu doslovce:

-Oreškoviću, Oreškoviću...! Pretjerao si i sad prestani.

Sve to Jasna Babić ne želi taknuti jer su od njenog ratnog izvještavanja ostali najupečatiljiviji intervjui s Tihomirom Oreškovićem početkom devesetih u Globusu gdje ga je veličala kao heroja povratnika iz emigracije, naoružanog muškom hrabrošću, ličkom dovitljivošću, međunarodnim obrazovanjem te izvrsnim poznavanjem jezika, što je po Jasni Babić, bitno doprinijelo obrani Gospića.

Mirka Norca se još manje smije doticati, jer je 1998. osobno posredovala da na Sinjskoj alci 1998. gosti alkarskog vojvode Norca budu Jozo Radoš, kasniji ministar obrane i Milan Bandić, aktualni zagrebački gradonačelnik.

Za Nikolu Krištu ne želi više ponoviti (kao u knjizi Urota Blaškić) da je tukao Jastreba, jer ju je Kriština ekipa zadužila kojekakvim selektiranim državnim tajnama koje je objavljivala i branila ih od napada da su doprinijeli pogibiji Mire Barešića, sudjelovali u kriminalu i ratnim zločinima u SIS-u i Vojnoj policiji na području Dalmacije 1991. i 1992, a 92-e, i na području Dervente, Kupresa i Hercegovine.

Josip Manolić i drugi svjedoci, posvjedočili su na suđenju za gospićki zločin da je Josip Perković umjesto da procesuira Tihomira Oreškovića, na nagovor Štedula, Tuđmanu i Šušku, a onda po njihovoj zapovijedi, istog zaposlio kod sebe u SIS-u, odakle je bradati intelektualac iz USA emigracije, 2000-e dospio u zatvor.

Perković je u Rijeci tvrdio da on kao pomoćnik ministra obrane za sigurnost nije imao nikakvih spoznaja da su optuženici počinili ikakav zločin, a tek je procijedio kroz usta da je od Nikole Štedula čuo da je Tihomir Orešković u emigraciji radio za CIA-u.

Na zahtjev Tihomira Oreškovića sudu na uvid dan je i njegov dosje iz Udbe. Suprotno njegovim očekivanjima da će taj dosje pokazati kako ga je Udba držala opasnim neporijateljem, ispostavilo se da ga je i jugoslavenska tajna služba vodila kao svog suradnika.

Jasna Babić si nikako ne smije dopustiti da sama razotkrije da je Josip Perković, Tihomiru Oreškoviću bio nadređen ne samo 91. i 91., već i osamdesetih kada je Perković bi šef II Odjela Udbe (za emigraciju) u Zagrebu.

Branko Borković je u dva navrata, u Jutarnjem listu i na Radiju 101, priznao da ga je ispitivao i Josip Perković, pomoćnik ministra obrane (što zna o spremanje atentata na Tuđmana od strane Vukovaraca), da ga je Perkovićev čovjek Ivan Ivanković na prijevaru izvukao sa sastanka kod Tusa, nakon čega je zavšio u pritvoru.

Ipak, Borković se ne želi više konfortirati s Josipom Perkovićem, jer je sam 1992. pristao po zapovijedi Šuška i Perkovića povesti vukovarske branitelje u borbe s JNA tenkovima na Kupres, gdje je velik broj tih boraca i izginuo.

Izrijekom, da je Vukovar žrtvovan, u Latinici je kazao Petar Janjić Tromblon, autentični borac koji je sam uništio 12 tenkova na prilazima položajima vukovarskih branitelja.

Trobmol je rekao da je bio svjedokom povlačenja policije iz Slavonskog Broda s položaja kojima se čuvao kukuruzni put iz Nuštra preko Bogdanovaca do Vukovara. Dodao je da je tek nekoliko neprijateljskih tenkova bilo raspoređeno na pravcu gdje su snage iz Vinkovaca trebale izvršiti proboj iz Vukovara. Naposlijetku, posvjedočio je kako su on i njegovi suborci iz Vukovara na kupreškom ratištu, gdje ih je doveo Borković, nalazili dijelove oružja i oruđa na kojima se još vidjela deklaracija da su prvotno bili namijenjeni obrani Vukovara.
Da Hrvatska više nije računala na Vukovar, već joj je bila važnija Hercegovina, osim iz svjedočenja Petra Janjića Tromblona može se vidjeti i iz nastupa Dražena Budiše, potpredsjednika Vlade demokratskog jedinstva na sjednici od 17. studenoga 1991.:




Jasna Babić ne želi ulaziti u taj dio kupreške priče jer je u njoj sudjelovao Nikola Krišto, ali i dva čovjeka Josipa Perkovića: Zoran Udiljak i Milenko Filipović. Udiljak je poginuo vozeći se s Filipovićem na Kupres 1992.
Čak da se i htjela ozbiljnije pozabaviti tom temom bila bi spriječena spram sadašnjih obveza koje ispunjava Josipu Perkoviću, koji je pod udarom njemačke tjeralice za sudjelovanje u ubojstvu emigranta Stjepana Đurekovića.

Time bi se srušila i teza Ivana Bandića Perkovićevog špijuna da su za zločine u BiH krivi samo KOS-ovac Ivica Rajić i emigrant Mladen Naletilić Tuta, odnosno njihovi pokrovitelji Dario Kordić i Mate Boban.

Jer Josip Perković je 1992. u BiH slao svoje ljude Tvrtka Pašalića, Nikolu Krištu, navodno i Tihomira Oreškovića, Zorana Udiljaka, Milenka Filipovića, i sudjelovao u kadroviranju čelnih mjesta u SIS-u i Vojnoj policiji HVO-a.
Uostalom, Perković je iskadrovirao i Ivicu Primorca koji je dan prije ubojstva zapovjednika HOS-a Blaža Kraljevića, napustio mjesto njegovog zamjenika i u Zagreb preselio svu raspoloživu dokumentaciju HOS-a BiH, da bi bio nagrađen mjestom u hercegovačkom SIS-u, koji je vodio Ivo Lučić, a gdje je bio zaposlen i Ivan Bandić.

Katarzi kod dijela hrvatskih građana s kojima razgovaram o Vukovaru pridonio je i prilog u Latinici o povratku vukovarskih osnovnoškolaca s ljetovanja u Dubrovniku, samo par dana prije opće agresije na grad. Čak se i tadašnji šef policije Stipe Pole čudio kako se moglo donijeti odluku o povratku djece kad je on i prije općeg napada u centralu MUP-a u Zagrebu (ministru Ivanu Vekiću slao šestosatna izviješća o napadima agresora u gradu). Tadašnji povjerenik Vlade za Vukovar Marin Vidić Bili rekao je da je on tu zapovjed dobio od Vlade iz Zagreba, ali da se i sam s njom složio jer je bilo logčno da će se branitelji odlučnije tuči, ako imaju koga braniti (djecu), a i da se povratkom djece u grad demantiralo beogradsku propagandu da u Vukovaru većinom žive Srbi. Drugi argument je potpuno apsurdan jer su oni Srbi koji su se pobunili i sudjelovali u napadima na Vukovar, a neki i u kasnijim zločinima već mjesecima ranije čitave svoje obitelji preselili u Srbiju (Vojvodinu).

Prvi argument, o jačanju morala srušio je Nikola Toth Feniks tvrdnjom da su odgovorni s hrvatske strane za nepružanje pomoći obrani još ranije znali da će grad završiti u krvi. Dakle, morali su biti svjesni da će i djecu žrtvovati.


Zdravko Tomac, Franjo Gregurić i Gojko Šušak na jednoj od sjednica Vlade demokratskog jedinstva Hrvatske

Prema do sada raspoloživim podacima, tadašnji potpredsjednik Vlade Zdravko Tomac u bitnome je sudjelovao u odluci da se djeca vrate s ljetovanja. Od kuda njemu danas pravo govoriti o vukovarskim žrtvama, to samo on zna.
A prema stenogramu sjednice Gregurićeve Vlade od 17. studenoga 1991., Zdravko Tomac, je i jedan od inicijatora da se cenzuriraju ne samo Siniša Glavašević i njegove kolegice i kolege iz Vukovara, već i ostali novinari koji budu izvještavali s ratišta:



Prema navodima iz iste knjige Vlada je još 14. studenoga osnovala Informativni stožer RH, koji se bavio ratnom cenzurom:




Post je objavljen 02.12.2005. u 20:12 sati.