Odlučio sam da jedamput usred ili pred kraj ili pred početak nekog godišnjeg doba pišem o njemu,
Uvod:
Wake Me Up When September Ends"
Summer has come and passed
The innocent can never last
wake me up when september ends
like my fathers come to pass
seven years has gone so fast
wake me up when september ends
here comes the rain again
falling from the stars
drenched in my pain again
becoming who we are
as my memory rests
but never forgets what I lost
wake me up when september ends
summer has come and passed
the innocent can never last
wake me up when september ends
ring out the bells again
like we did when spring began
wake me up when september ends
here comes the rain again
falling from the stars
drenched in my pain again
becoming who we are
as my memory rests
but never forgets what I lost
wake me up when september ends
Summer has come and passed
The innocent can never last
wake me up when september ends
like my father's come to pass
twenty years has gone so fast
wake me up when september ends
wake me up when september ends
wake me up when september ends
Danas nemam anti-ratnu propovijed, nego malo drugačiju.
Ljeto je prošlo, dolazi jesen. Hodam ulicom u rano predveče. Sunce još sije. Jesen tek počinje, po mojem. Kraj 10-tog mjeseca je. Hodam sam (sad bi stavio boulevard of broken dreams al malo ne paše). I gledajući oko sebe ne vidim nikoga drugog. Samo prazne ulice. Prolazim parkićem bez drveća.. trava je čista, nigdje zgažena... lagano je zahladilo. U daljini vidim razne kuće iz čijih dimnjaka suklja dim. Kao da vrijeme staje... misli mi se zaokupe vremenom.
Kako ono može tako brzo proći? Postoji li ONO uopće?
Vrijeme... kao čista izmišljotina, teoretski točna samo na zemlji.
I sjetim svega što je prošlo, što sam mogao imati, što sam izgubio...
Sve je to škola budućeg života, i ja se bojim budućnosti.
Čovjek se boji onoga što ne poznaje, točno.
Ali kako sam mogao sam zabrlajti neke situacije... pa i onu prije nekih deset postova kad sam spomenuo onu Dianu...
To mi je još dan danas draga cura, a ja sam fakat zabrljao.
Hvala Bogu što sam slomio ruku, škola me spasila.
Ali ispao sam kreten što sam gluposti radi oda sam ju slomio... i sve upropastio.
Sjetim se oca svoga... umro je priej skoro 7 godina...
Tužna sjećanja... život nije ružičast.
Nije da sam u depri, sve gledam s objektivne strane
Ali postoje i oni sviijetli trenutci, oni zbog kojih život ide dalje. jesen je moj rezime.
Obožavam svako godišnej doba... zato ću ih i opisivati.
Ali ipak jesen me nekako vrati na zemlju i kaže mi: nađi si pravi život.
Oblaci zbogom. Zemljo silazim.
Život je naša kreacija. Ponekad osjećam da je sve ovo stvoreno da mene iztestira kako ću se ponašati u bilo kojoj situaciji. Malo sam razočaran sobom, ali hej svi imamo mane i vrline.
Rođeni smo originalni, nećemo biti kopije.
Jesen je mogućnost svega... romatnike... mržnje... i na kraju tuge.
Život je pun prekretnika... i zato ja nastavljam dalje... ovo mišljenej neka ostane u mojem pamćenju.
Diejlim ga s vama da shvatite što se može u životu dogoditi.
Volite jesen... razmislite o životu.. pomaže.
Naći sebe, životni je cilj....
Post je objavljen 01.12.2005. u 21:57 sati.