Marketing
Pustinja Negev (2)
Pješice kroz pustinju
Dan prvi
U jučerašnjem sam postu spomenuo kako je zgodno uzeti ruksak, vreću za spavanje i naći par ludih prijatelja kao i ti, pa se zaputiti pješice kroz pustinju. E pa danas namjeravam predstaviti jednu takvu svoju pustolovinu. Dakle, preostala trojica ludih, uz mene, bili su: Nijemac, Slovenac i Talijan. Međusobno smo pričali talijanski.
Odlučili smo provesti četiri dana i četiri noći u pustinji, i to baš negdje na granici između pustinje Negev i Judejske pustinje, jugozapadno od Mrtvog mora. Hodat ćemo od Arada do En-gedija (vide se na karti). Par dana smo se pripremali, određivali rutu, kupovali namirnice. Nešto treba i jesti. Nijemac, koji inače izuzetno dobro poznaje pustinju, nije se htio odreći niti malo komotnosti, pa smo nosili i plinsko kuhalo. Ipak, najvažnija namirnica, naravno, bila je voda. Svatko je od nas nosio u ruksaku po devet litara vode.
Toga dana rano ujutro uzeli smo taksi kod zidina starog grada Jeruzalema i krenuli prema gradu Arad, na sjeveru Negeva. Taksi u Izraelu nije tako skup kao kod nas, pa kad smo još podijelili trošak na nas četvoricu, i računajući da smo imali dosta prtljage, isplatilo se.
Arad je malo naselje usred pustinje. Čovjeku koji dolazi iz naših krajeva djeluje čudno kad ugleda sve te stambene zgrade koje najednom prestaju, a sljedećim se korakom već stupa u pustinju. Nikakvih prigradskih naselja. Ničega. U blizini se nalaze samo ostaci jednog starog grada. Mjesto se zove Tel Arad ("tel" je arapska riječ koja označava brežuljak s ruševinama), a u njemu se nalaze arheološki ostaci naselja iz brončanog doba, prije nego što su Židovi uopće naselili ovo područje, znači od prije negdje 4000 godina. Na slici se vide ostaci ulice iz tog doba.
Usto, u Aradu je bila i židovska utvrda, koja je postojala sve do 6. st. pr. Kr. Unutar nje nađeni su ostaci jednoga židovskog hrama u kojem je kult prestao nešto prije uništenja utvrde. Na slici se lijepo vidi ulaz, veliko dvorište unutar kojega je veliki kockasti oltar za žrtve paljenice, pa malo predvorje i onda maleno svetište s dva mala oltarića za paljenje tamjana na ulasku.
Mi smo, dakle, napunili plastične mješine vodom, uprtili ruksake i krenuli. Pustinjske staze ovdje su prilično popularne za hodanje. Označene su kao kod nas planinarske, samo što oznake nisu na drveću, jer ga uglavnom nema, nego na malo većem kamenju. Ima za kupiti različitih karata s ucrtanim stazama, a boja staze na karti odgovara bojama kojima su staze označene u stvarnosti. Mi smo tako krenuli iz Arada, slijedeći zelene oznake na karti i na kamenju: Nijemac, Slovenac i ja (i Talijan koji drži foto aparat).
Prvoga dana nismo uspjeli prijeći veliku razdaljinu i nije se baš imalo puno toga za vidjeti, no bar je teren bio ravan, pa se nismo umorili, noseći svu onu hranu i devet kila vode svaki. Za spavanje smo našli malu zavjetrinu u podnožju nekog brijega u dolini Nahal Ce'elim, što na hebrejskom znači potok Sjena. Sjene nismo vidjeli, a ni potok, jer se radi o onom fenomenu kišnih bujica, koje se pojave samo nakon velikih pljuskova.
Nastavak: Pustinja Negev (3)
Post je objavljen 30.11.2005. u 06:28 sati.