crtam. mokre slike na zamagljenom staklu. kapljice vode. razmišljam. želim ti nešto reći, ali ne mogu. moje komunikacijske sposobnosti su uistinu loše. kako sročiti misli? dati im materijalni oblik? zar nismo rekli da ćemo razgovarati? što se dogodilo?
ne volim kad stvari nisu u redu. ne sviđa mi se taj osjećaj. sada sam u dilemi. na koju stranu otići? zašto ljudi ne mogu ponekad napraviti nešto protiv svojih osjećaja ako je to nešto ono razumno? zašto se ljudi ne znaju žrtvovati za druge? ja to radim cijeli život. na neki način. podilazim svima. prilagođavam se. jednoga dana će to netko drugi raditi za nas. ne možemo voljeti nekoga i ne očekivati takvu gestu. to se mora barem jednom dogoditi. ja sam prazna ljuštura. bez onoga u sredini. postoje dvije verzije mene. dva kalupa. ja s drugima i ja sama sa sobom. ispunjavam se ovisno o situaciji. i ne smeta mi to. neću pritom pogaziti neke svoje stavove. ali lijepo je kad nema problema, zar ne? sve funkcionira. postignuta je ravnoteža. nije ugodno cijelo vrijeme razmišljati kako smo utjecali na druge. jesam li povrijedila nekoga? jesam li postupila najbolje kako sam mogla? pati li netko zbog mene? ne želim biti takva. što je zapravo bol? ne znam ja za to. moj život je bio sve samo ne nesretan. preuveličavamo svoje svakidašnje boljke. ne shvaćamo da postoje groznije stvari. pomislite li ikada na strašne stvari kojima smo okruženi? glad, bolesti, ratovi, zlostavljanja? ne, one se događaju izvan naših okvira. mi ne utječemo na to jer to nema utjecaja na nas. ali zašto smo mi dobili priliku, a netko drugi nije? čime smo to zaslužili? ničime. koga mi zavaravamo? trebamo biti sretni što smo uopće dobili šansu. sve ostalo je bonus. ali, u drugu ruku, trebali bismo biti sebični. samo jednom se živi. imaš samo jednu priliku za to savršeno ubacivanje. masa kliče. svi su sretni. a ti? dvije stvari me zabrinjavaju. živim li na pravi način? za sebe? svoje zadovoljstvo? jer na kraju se sve svodi samo na to. opajajte se. čovjek je za to i stvoren. sumnjam da se možemo osloniti na svoj razum. mnogi ga ni ne poznaju. oslonimo se na svoje tijelo. time opažamo. to upijamo. blago onima koji se vinu iznad svega toga. ali ako ne znamo kakav je to osjećaj, zar nam to može nedostajati? druga stvar je smrt. znam da dolazi. polako. sjena u tami. ali ubija me neznanje. želja za životom. nekad ne mislim tako. ponekad želim nestati. ali kamo? sama u sebe. smrt. čak mi je i sama pomisao apstraktna. vrijeme i mjesto radnje? nepoznato. možda bi mi bilo lakše da se to zna. mrzim što se bojim života zbog straha od smrti. prošlo je sedamnaest godina. kada? trošim dragocjene trenutke. ali ponekad mi je dosta svega. čemu živjeti? udisati ovaj svijet da bismo na kraju iz njega bili nasilno iščupani? ili možda oštećeni već u samom početku. tko se to poigrava nama? tko vuče sve konce? tko je najslabija karika? mi smo. čovjek je tako asimetričan. nesavršen. pokvarljiv poput otvorene boce mlijeka. kad bi nam netko mogao pročitati misli...što sve ne bi našli? tko nam je usadio tu pokvarenost? rađamo li se takvi? ili se zaprljamo negdje usput?
rasplela sam se, a samo sam ti željela reći da te volim. nekad mi se čini da to zaboravljaš. nemoj to zaboraviti. ne govorim, ali mislim. znam, ne možeš vidjeti što se događa u mojoj glavi. nije važno što se događa. sve je to relativno...
Post je objavljen 29.11.2005. u 22:00 sati.