Gospo moja ljubljena, mnogo patnje
osjetih pisuci za te ove pjesme koje nazvah
sonetima, mnogo sam trpio, ali
radost poklona veca je nego livada.
Znao sam dobro i u pocetku da su po
vlastitom izboru i radi otmjenosti
pjesnici svih vremena
odabirali rime sto su zvonile poput srebra,
kristala i kanonada...
Ja s mnogo poniznosti, sagradi ove
sonete od drveta, dadoh im zvuk
te opore i ciste tvari i takvi treba da stignu
do tvog sluha...
Ti i ja, hodajuci sumom i pjescanom obalom,
pored izgubljenih jezera,
pepeljastim prostranstvima
skupili smo komade cista drveta,
grede izlozene ljuljanju vode i nevremena.
Od takva najnjeznijeg iverja
sazdao sam sjekirom, nozem, perorezom
ovu drvenariju ljubavi i podigao male kuce
od cetrnaest dasaka, da bi u njima zivjele
tvoje oci koje obozavam i o pjevam.
Tako utvrdivsi svoje razloge ljubavi predajem
ti ovaj centurion:
sonete od drveta sto su se uzdigli samo
zato jer si im ti darovala zivot...
Post je objavljen 30.11.2005. u 19:56 sati.