Nobelovac Saul Bellow, jedan od najvažnijih američko-židovskih pisaca, opisujući jedan sporedni lik u svom romanu Hercog napisao je:
"Shapiru je znoj probio kroz kruti ovratnik. Samo neki hrvatski radnik u čeličani, zaslijepljen željom da što više uštedi, kupio bi takvu prugastu košulju".
Mada Bellow opisuje Shapira gornjim dvjema rečenicama, on zapravo, spominjući samo jedan odjevni predmet, mnogo više kazuje o Hrvatima, koji su se, idući trbuhom za kruhom, obreli na najtežim poslovima, u čeličanama Pitsburga, Chicaga i drugih američkih gradova. Bellow u Hercogu na još nekoliko mjesta spominje Hrvate, često u društvu s Ircima i Poljacima, ali nas ovdje ne zanima njegov odnos prema Hrvatima, nego, jednostavno, "prugasta košulja", to jest piščev osjećaj za detalj, preko kojeg, onda, majstorski oslikava - cjelinu.
Bellowljevoj "prugastoj košulji" vraćao sam se mnogo puta i nakon što sam pročitao Hercoga. I uvijek iznova, ni sam ne znam zašto, nametalo mi se pitanje što bi Belowljevo ili neko drugo iskusno oko s istančanim osjećajem za detalj zapazilo na ljudima koje su "hrvatski radnici u čeličani" ostavili u krajevima iz kojih su došli u Ameriku? Što bi, recimo, takvo oko najprije zapazilo na Uskopljanima i Uskopljankama da se prije koju godinu zadesilo u Uskoplju? Dakako, svatko će na ovo pitanje imati drukčiji odgovor, a meni, ni sam ne znam zašto, u glavu se je uvrtio jedan predmet koji nije ni odjevni, ali ni modni detalj u doslovnom smislu riječi, ali ga je ipak prije koju godinu svaka Uskopljanka kad bi obukla misno odijelo, to jest nedjeljom, nosila sa sobom. Riječ je, dakako, o klekici!
Klekica je ime dobila po glagolu kleknuti, a služila je, kako joj i ime kaže, da bi žena (jer su muškarci da bi kleknuli, često samo na jednu nogu, nosili komad novine) na nju, umjesto na hladan crkveni kamen pod misom mogla kleknuti. Naravno, klekica je, budući da je bila izložena pogledima, trebala, kao i sve "misno", biti što ljepša i što lakša i zgodnija za nositi, pa je u pravom (iako ne, kako sam rekao, u doslovnom) smislu bila i modni detalj.
Sam čin klečanja predstavlja simbol poniznosti pred božanskim, čin kojim i tijelo podržava dušu koja moli. Klekica je, pak, ako se gleda samo iz tog kuta, uljez, ona upućuje na "poniznost sa zadrškom": služi da u trenucima potpune molitvene sabranosti, sačuva čistom ne dušu, nego svečanu, misnu odjeću, koja sa poniznošću, opet, ima malo toga zajedničkog.
Upravo u toj naizgled paradoksalnoj dvojnosti leži razlog zbog kojeg bi iskusno oko s istančanim osjećajem za detalj upravo u klekici moglo vidjeti onaj dio, onu "prugastu košulju" koja nam, u našem slučaju, uspješno može predočiti cjelinu.
Naime, poniznost pred Bogom (sa zadrškom), ali i istovremena želja da se dopadne ljudima, dakako, nije osobina klekice, nego one koja ju nosi.
Uskopljanke!