Koliko ste često žrtva nametljivih kolega, moram ih službeno tako zvati jer ipak su oni naši kolege, no da budem sasvim iskren, često žalim zbog toga.
Postoji izvjesna skupina studenata koji u svakoj imalo izglednoj ili neizglednoj prilici trče za bonusima, što u samoj suštini stvari i nije nešto loše, no kad svaki dan budete terorizirani od jednih te istih ljudi to postaje itekako naporno. Mnogi će na ovom mjestu pomisliti-ako ti tako smetaju, zašto se ti ne javljaš-e pa možda i bi kad bi mogao doć na red...
Da stvar upravo jest kritična potkrijepit ću primjerom-neki dan na seminaru, u najiskrenijoj nadi da neću (premda nisam samo ja posrijedi, pisat ću u prvom licu) biti teroriziran od jedne od takvih osoba, uspjeli smo oformiti tim koji će se javiti i obaviti dnevni zadatak. Nakon nekoliko trenutaka nagovaranja i pregovaranja, izlazi dvoje kolega pred ploču i počinju sa pripremama, kad vidi čuda utjelovljenje iritabilnosti iskače iz prvog reda i priljepljuje se našem timu. U prvom momentu nije mi jasno što se događa, mislim si došlo je do zabune, mora da je osjetilo neku od fizioloških potreba, patološka na nesreću nije, ali ništa od toga. Ono stoji i bezobzirno daje svoje primjedbe na svaki prijedlog našeg tima, glumeći utjelovljenje pameti na zemlji. Mislim si ima li to imalo samopoštovanja??? Svatko normalan, kad bi shvatio da ga netko ne želi kraj sebe i da mu se većina ljudi u dvorani smije, a pogotovo kad si nitko ni nedaje truda pritom biti diskretan, povukao bi se pognute glave na svoje mjesto, no ono se ne miče već nastavlja zajedati. Ide čak toliko daleko da čim u dvoranu ulazi voditelj seminara, ono poskakuje, nabacuje svoj kvazi neodoljiv smiješak-ono misli da je neodoljiv, no nitko se ne slaže s tim-trga flomaster iz ruku našeg tima i baca se na ispravljanje, prepravljanje i komentiranje svega točnoga i netočnoga, sve u svrhu isticanja vlastite ambicioznosti.
Primjer je, istini za volju, ograničen na jednu od mojih svakodnevnih situacija i u izravnom dodiru samo sa studentskom populacijom-no neka mi digne ruku onaj koji se sa sličnom situacijom ne susreće ama baš svaki dan! Nije bitna situacija, ni prostorija ni pojedinac-bitan je entitet! Entitet pojedinca, grupe i njihove potrebe da se ističu, da pokažu kako su oni ti koji su najbolji i najpametniji. Da nametnu svoje prednosti nad naše nedostatke... dosta gluposti!!! Ljudi-vi živite u ZABLUDI! Ne može meni netko sa tako labilnim karakterom nametnuti ni svoje razmišljanje ni svoje talente, niti me poniziti. Ja možda nisam najpametniji, najinteligentniji, možda ne shvatim neke stvari od prve, neke čak i ne uspijem shvatiti, no ni izbliza nisam glup, a takvi ljudi upravo od tebe očekuju da budeš glup. Nisam ti ja osoba koju ćeš ti impresionirati svojim silnim peticama u indeksu, svojim velikim knjigama, svojim mega hitovima ili svojim super mičićima. Skromnost je vrlina-jeste li ikad čuli za tu izreku? Jedna je od meni dražih, a vrlo je jednostavna. Budi skroman i prizemljen i sva tvoja inteligencija, svo tvoje bogatstvo, svi tvoji rezultati naći će svoj put do mene i ja ću biti zadivljen. Jednostavno, zar ne? No tim ljudima tako očite i jednostavne stvari promiču, zato ih i smatram niskokarakternima. Zabadava tebi tvoja pamet, kad je ne znaš upotrijebiti na više od jednog načina. Prije sto godina čovjek je smatrao da postoji jedna univerzalna inteligencija, mjera kojom možemo odrediti snagu mozga svakog pojedinca, no danas je to shvaćanje uvelike zastarjelo. Danas se znade da postoji barem 8 vrsta inteligencije i nitko ne tvrdi da je to konačna brojka. Ako ja nisam matematički genije, možda sam bolji u socijalnoj sferi-nametljivci su tu očito najslabili. Nije umijeće samo skladati najveća glazbena djela, pisati najljepše stihove, umijeće je jednako tako moći popričati sa malim čovjekom, sa onima koji živi svoje male probleme, u svom malom svijetu, a kojeg mi trebamo više nego on nas. On se ne opterećuje time što neće dobiti Nobela, ni Oscara ni Pulitzera, on možda ni ne zna za njih, ali nama su te stvari nekako važne. Mi ih želimo, jer ih smatramo dokazom/priznanjem našeg uspjeha, a bez toga malog čovjeka mi ga nećemo dobiti. Bez tog malog čovjeka naša izvrsnost bi se izgubila u moru izvrsnosti. Kome bismo dodjelili nagrade kad bi svijet bio prenapučen samim genijalcima? Koju bismo elitu izabrali kad bi svi bili elita? Koja bi moda bila in, koja bi se glazba slušala, koje bi se knjige čitale, kome bi ja pisao... Sve su to pitanja na koja ne bi bilo odgovora kad ne bi bilo tog malog čovjeka. No, tko su ti ljudi? Svi smo mi taj mali čovjek. Einstein je prije stotinjak godina postavio teoriju relativnosti i učinio čovječanstvu jednu veliku uslugu-otada smo svi mi mali čovjek, u odnosu na nekoga. Svi mi težimo savršenstvu, očekujući da ćemo se u njoj ispuniti, no što kad je dosegnemo. Što bi Einstein učinio da je spoznao svemir? Što bi Hawking učinio kad bi spoznao Boga? Što bi ja učinio kad bi bio savršen? Vjerojatno bi izgubio volju za življenjem. Gdje bi naime bio smisao mojeg bivstvovanja kad ne bi bilo ničeg čemu bi moja duša mogla težiti, moj um stvarati, moje tjelo žudjeti. Takav Svijet osuđen je na propast!
Svi mi sanjamo o savršenstvu, no nitko ga zapravo ne želi. Nemogućnost postizanja zadovoljstva ubila bi nas. Svijet bez gladi, svijet bez ratova, svijet bez siromaštva, ali i svijet pun nade, svijet težnje, svijet žudnje, svijet mogućnosti, svijet relativnosti-to je naš svijet. Usprkos svim njegovim pozitivnim i negativnim stranama, upravo takvog ga volim, jer se u boljem svijetu ne bih snašao. Bojim se da se nitko od nas ne bi mogao snaći u svijetu punom ljubavi i razumijevanja. Sa strahovima i rizicima smo se rodili, sa njima ćemo i umrijeti, a siguran sam da bi umrijeli i bez njih. U onom trenu kad se počinje nazirati blagostanje i sreća kojom će biti podaren svaki pojedinac, dolazi do razdora. Historia est magistra vitae, pa zašto je onda ne slušamo? Civilizacije koje su bile najbliže ostvarenju svih snova nužno su propadale, a tako će biti i u budućnosti!
Post je objavljen 29.11.2005. u 08:35 sati.