Pregled posta

Misli bolesnog uma

Nije ni čudo da su i mene i ovog mog spopale svakakve misli - na kraju smo se oboje razbolili. Ponašali smo se ko dvoje djece prije nego zakure pa postanu razdražljivi i kenjkavi, a sada smo valjda i u svojevrsnoj regresiji. Gradom hara nekakva viroza od koje se osjećamo kao da nas je tramvaj pregazio. Jučer sam dobila i temperaturu, pa ću danas ostati kod kuće. Zato sam i budna u ove sitne sate, zaspala sam sa kokošima...

Ali sa ili bez viroze moram priznati da mi već pomalo ide na jetra nedostatak tema. Čak i kave sa izuzetno dragim prijateljima postaju mučenje jer ne znam o čemu bih govorila. I dalje sam u fazi o kojoj sam već pisala, a to je da na pitanje "što ima novog u tvom životu" odgovaram sa "ništa, osim ako ne želiš slušati o poslu". Mislim, stvarno! Dokle će to tako?! Ima samo jedna tema (od onih koje su za javnost), a koju sam ovih dana vrtila glavom i koja bi mogla popuniti temoprazni prostor...

Naime, počela sam češće nego inače navečer izlaziti i to bez mog dragog. Ne zato jer ne bih htjela da idemo zajedno, već se tako stvari poklapaju. Ili sam sa društvom s posla ili sam u krugu ljudi koji njemu ne odgovaraju. Izlasci u kojima samostalno izlazimo ili smo svaki na svojoj strani u našoj vezi nisu ništa novo. Tako funkcioniramo od samih početaka, a oboje smo zaključili da upravo zahvaljujući slobodi koju si dajemo i jesmo tako dugo zajedno. Nikad se nismo znali pretvarati da nam neki ljudi odgovaraju samo znato što su u njegovom ili mom krugu poznanika i zato smo zajedno samo kada je riječ o našim zajedničkim prijateljima. Jedina razlika u odnosu na protekle godine je ta što je prije on više izlazio od mene - pikado liga, nogomet... Nikada ga nisam ispitivala gdje je bio, što je radio kao ni on mene. Tada sam često ostajala kod kuće ne samo zbog nedostatka interesa za njegove aktivnosti već i zbog svojevrsnog psihičkog stanja u kojem sam se nalazila. Pisala sam već o tjeskobama, a mislim da sam spomenula i da sam zbog njih u potpunosti izbacila sa svoje liste alkohol.

Međutim, stvari su krenule bitno na bolje i od nedavno sam u fazi u kojoj na svoj način nadoknađujem propušteno. Nakon svega što je bilo i čime sam silovala ove virtualne prostore (spontani, sprovodi, šokovi na poslu ovakvi i onakvi) počelo mi je odgovarati da se povremeno opustim i izludujem. Popijem čašicu-dvije (ne uljevam se niti postajem alkoholičar), isplešem se do mile volje (npr. u subotu sam sa prijateljicom i sestričnom izašla u Sax)... Ukratko, ponekad djelujem kao sam u zakašnjelom pubertetu što nije daleko od istine. Napokon sam prestala osjećati grč jednom mjesečno zbog čega mi se čak i ciklus doveo u gotovo savršenu normalu i napokon sam uspjela sve prepustiti Onome koji će o tome na kraju odlučiti. Doći će vrijeme za trudnoću, na tome radimo, a kad dođe, doći će... Za sada se ispucavam i to mi treba - dok nisam počela nisam ni znala koliko sam tijekom ovih mjeseci zamrla.

Da sad ne vrtim taj dio u nedogled i ne odmičem se od glavne teme - moj dragi protiv mojih izlazaka nema ništa protiv, sve je isto kao i prije. Međutim, odjednom sam shvatila koliko se sa brakom naš status promijenio u očima drugih. Mi se nismo promijenili, ali se promijenio način na koji nas drugi mjere i ocjenjuju. Ne govorim o prijateljima već o površnim poznanicima, a tu bih trebala spomenuti i roditelje. Ja sam udana žena, nije primjereno da se tako ponašam. Mislite da time pretjerujem ili da su takvi zaključci iz nekog drugog vremena? Ne, vjerujte mi da biste se prevarili. Uzalud pokušavam objasniti da nema razloga da sjedim kod kuće ako još nemamo djece. Iako nisam izravno čula te rečenice, bile su mi sugerirane, doduše među recima, ali jasno i nedvosmisleno. Te bi izjave uvijek pratio i šokiran izraz lica uz gotovo nezaobilazno pitanje: "I što tvoj muž kaže na to?!" Samo sam svojim roditeljima neki dan izravno odbrusila - ako njega ne smeta, nema nikakvog razloga da smeta i vas. Mama je dobro shvatila o čemu govorim i više nismo tu temu spominjali. Inače nemaju običaj petljati se u naš život i ovakvi su razgovori vrlo rijetki.

Shvatila sam da zapravo vodim i paralelnu bitku sa okolinom - uporno pokušavam dokazati da sam ostala potpuno ista. Užasavam se drugačijih tema razgovora odnosno stupnja konverzacije, užasavam se drugačije perspektive samo zbog prstena na ruci... Ako ništa drugo, do kraja sam osvjestila činjenicu da je svaki brak vrlo intimna stvar u koju nitko drugi nema pravo zadirati. To je isključivo i samo naš odnos, doista smo obitelj za sebe. Mislim da smo upravo u fazi izgrađivanja svojevrsnog štita, zaštitne membrane o koju će se razbijati sve ovakve i slične aluzije, primjedbe te ostale vrste "napada".

I kako da, nakon svega što sam ovdje natrackala, ikome objasnim što ima novoga u mom životu? U braku sam, to je očito veća novost nego što sam i sama mislila da će biti...



Post je objavljen 29.11.2005. u 05:01 sati.