Bela sviću oktobarska jutra:
po zemlji more srme razlilo se.
Danas se šuma bezbrižno veseli,
svejedno što će umreti već sutra,
svejedno što su pale ledene rose.
Svejedno što su pale prve slane,
još šuma seća se pesme ludog drozda,
još danas staze su letom zavejane;
pevaje požutele dubrave bukava
i zru na suncu kao grozd do grozda.
Još bezbroj buktinja i plamenova
gori na šumskom raskršću svakom,
još barjak u ruci topole nose
kao da dolaze iz svatova,
i mašu izdaleka radosno šakom.
Još po stazama vino se sipa,
i s krune hrastova zlato mrvi,
u rupcu šarenom još ide lipa,
još ludo s brestom se grli divlja loza
na dlanu noseć srce puno krvi.
Ima jedna livada okružena bukovom šumom; na nju pomislim kad se setim ove pesme Desanke Maksimović. Želeo sam, ali nije mi se dalo, da ove jeseni odem tamo. Pa da se ujutro izmigoljim iz šatora, dah se ledi, a okolo se u senci drveća trava belasa i krcka pod cipelama. Na planini uveliko jesen, ali još uvek promakne sunčan i topao dan, poput ovih dana sada. Na slici je jedna druga šuma, slikana krajem oktobra prošle godine.