Poželim isprazniti glavu, barem na tren i nestati iz problema (uglavnom poslovnih) koji me zatrše ovaj mjesec. Kušnja ili znak da odustanem?
Kako dalje?
Snovi se pretvaraju u noćnu moru.
Hoću li iz toga izaći jača ili do kraja polomljena? Što ako se polomim kao nikad do sada? Kako ću krenuti iz početka? Vječni pioneer.Hoću li imati snage? Što ja u stvari hoću?
U takvom kaosu misli stiže mi sms od prijateljice.
Umrla je Borisova mama.
Držim mobitel u ruci i...
i....počnem se...
...smiješiti.
Smiješiti?!
Ludo, da!
Osmijeh prelazi u smijeh!
Ironičan smijeh nad samom sobom: «U problemima si?! Nerazrješivim, ha?!!?!», viče mi nešto iz mene same! Viče kao luđak!
Zovem prijatelja.
Umro mu je tata.
Sjetim se svog posta od neki dan.
Osjećam miris ružmarina i mirte iz lampice u hodniku. Želudac se frče.
Podižem slušalicu i okrećem broj. It's been a long time.
S dubokim olakšanjem začujem poznati glas s druge strane.
«Molim?»
Grlo mi se steže: «...tata, kako si...?»
Sutra je sahrana Borisove mame.
Čempresi. Neće mirisati, zrak je prehladan.
Majka Zemlja još uvijek spava.
Neka njena dječica su ipak odlučila zaspati zajedno s njom.
May they rest in peace.
Hladno, toplo, mirisno, slano...osjetim.
Svjetlo, mrak, smijeh, mučnina...osjetim.
Osjetim. Škola traje. Još traje.
Post je objavljen 28.11.2005. u 21:22 sati.