Uvijek razmišljamo kako bismo počeli i kako bismo završili.
Ovako je svoje razmišljanje uz prethodno Novigradsko proljeće zabilježio Damjan Vasiljević iz pozicije osobe odgovorne za organizaciju "izvanškolskih aktivnosti".
Uvečer se u kino dvorani u Novigradu održala završna predstava, ne režirana priredba, već povezana i smislena cjelina satkana od svih radionica.
Kao nekad, na samim počecima odlučili smo vratiti predstavu u Školu stvaralaštva kao završnu manifestaciju na kojoj radionice prikazuju dio svog rada u radionicama, dio kojeg sami određuju i smatraju vrijednim i potpuno slobodno izvode s vremenskim ograničenjem koje vrijedi za sve, a to je da ukupno trajanje predstave ne premaši 90 minuta.
Ta predstava je vrlo slična konceptu prvog predstavljanja prve večeri samo što je smisleno povezana i odmjerena u trajanju, prilagođena koncentraciji djece-sudionika i gostiju.
Zašto to spominjem?
Svi koji smo sudjelovali u prvom predstavljanju iznenadimo se odmaku od prve 'predstave'; a koji nosi završna predstava - glumci i plesači su kostimirani, kamere i radio snimaju i prate zbivanje, film se projicira na filmskom platnu, orkestar je ozvučen, rasvjeta, scenografija na pozornici, 500 ljudi u publici, gosti, uzvanici, napetost da sve ispadne kako treba, trema, zbor pjeva, solisti…
Za završetak je Ines Škuflić-Horvat, nakon ovogodišnjeg Novigradskog proljeća, poslala nekoliko prijedloga. O njima će se još razgovarati, a na sastanku u Zavodu za školstvo bili su ti prijedlozi radni materijal, pa će još doći na dnevni red kad se susretnu voditelji radionica.