Po tko zna koji put nasli su se i po tko zna koji put osjetila je sigurnost, svu ljepotu svijeta i radost zivljenja... A naravno, tu su bili i dobri stari leptirici u trbuhu koji nisu prestajali ni nakon 3 mjeseca... No, on se danas cinio drukcijim nego inace, bio je vidljivo uznemiren. Pitala ga je sto mu je, no on je samo odmahnuo glavom i poceo pricati o necem desetom. No dobro, valjda nije nista vazno. Otisli su u vecernju setnju uz rivu a potom su sjeli u mali jazz kafic gdje su svirale predivne ljubavne pjesme, sve je bilo kao san... Sve dok kao iz vedra neba nije rekao: "I don't know how to tell you this, it's breaking my heart... I have to go back to London in a week. I'm so sorry, my love, there's nothing I can do."
Ne. Ovo se ne dogada. Nije istina. Svaki cas cu se probuditi. Molim te, reci da nije istina. Polako, ljutnja se pretvorila u bijes. Kako mi mozes ovo uciniti?! Nakon svega sto smo prosli! Ne mogu vjerovati sto mi radis!!! Histericno se derala. On ju je zagrlio, izveo iz kafica i kroz plac je pokusao utjesiti... "nisam ja kriv, vjeruj mi.. I mene jednako boli, sve bi dao da mogu ostati... " A ona se utisala i kroz suze ponavljala: Nemoj otici, preklinjem te, preklinjem te... Pocela je padati kisa, lijevalo je po njima, a oni su ostali stajati na ulici, zagrljeni i placuci...
Post je objavljen 27.11.2005. u 22:45 sati.