idućih dana i koliko ću imati vremena, a teta inspiracija se zajedno s mojom kroničnom lijenošću urotila protiv mene...evo vam jedne priče koju sam objavila davno, negdje na početku pisanja bloga...inače ne pišem priče, ali ovo je jedna od rijetkih zadaća koje sam napravila kad sam išla na nekakvu radionicu kreativnog pisanja dok sam još imala obilje vremena, tj. dok sam bila nezaposlena, a nisam to znala cijeniti...ja hoću raditi beeee, i kaj sad imam od toga što radim...no uglavnom, tema je morala biti ubojstvo a valjda nisam u tom trenutku bila na nikoga tako ljuta da ga poželim ubiti bar u priči, te je ispalo ovo
TKO JE UBIO MOJU NACIONALNOST ILI ZAŠTO NEKA UBOJSTVA OSTAJU NEKAŽNJENA ?
Subota je popodne. Baš sam ručala, tanjuri su još na stolu, pijuckam crno vino i pušim. Razmišljam da li da perem suđe ili da odem malo prošetati. Pogledam kroz prozor, sipi kišica. Danas mi se baš ne šeta po kiši, a ne pere mi se ni suđe. Najbolje je da legnem i nešto čitam.
Netko zvoni... A tko je sad, danas nisam raspoložena za nenadane goste, a koliko se sjećam niti sam koga pozvala niti se tko najavio. Razmišljam da upće ne otvaram vrata, ali tko je da je, uporno zvoni. Ipak se dižem i idem otvoriti.
Tko je? - pitam.
Popis stanovništva - kaže muški glas.
Otvaram ja vrata gospodinu «popisu stanovništva» i kažem:- Uđite, popišite me.
I tako čovjek ulazi..Ja sad, hoću neću, moram maknuti suđe sa stola da me čovjek ima gdje popisati.
Sjednemo mi za stol. Pitam ga hoće li popiti malo vina, a on kaže da bi radije neki sok. Smućkam mu Cedevitu i krene me čovjek popisivati.
Odgovaram ja na sva pitanja, ide mi.Znam i kako se zovem i koju sam školu završila i da li imam kotlić, televizor i te stvari. I odjednom pita mene čovjek – Nacionalnost?
Ja stala, prekopavam po svim režnjevima svoga mozga, tražim je svugdje. Mislim si, možda se negdje sakrila...Ali ne, evo je tamo...negdje između osjećaja i pamćenja...leži mrtva, sva krvava..., vidi se da se jadna borila...
Kažem ja – Mrtva je.
Kaže meni čovjek – Kako to mislite, mrtva? Ne mogu to napisati.
Napišite što možete – kažem.
Čovjek piše – neopredijeljena.
Odgovaram ja dalje na pitanja, k'o automat, razmišljam samo o tome tko je ubio moju nacionalnost, kad se to dogodilo...
Čovjek napokon završava s popisivanjem i odlazi.
Ja se usšetala po kuhinji, k'o profesor Baltazar, tražim rješenje, tko bi mogao biti ubojica... Ništa mi ne pada na pamet. Zovem policiju.
- Dobar dan, želim prijaviti ubojstvo.
Policajac s druge strane počinje s pitanjima; gdje, tko, kako, zašto..?
- Ubijena je moja nacionalnost, u mojoj glavi, našla sam je maloprije i ne znam koliko je dugo mrtva.
- Gospođo, jel' vi to mene zajebavate??
- Ne, stvarno, mrtva je.
- Gospođo, dajte si popijte Apaurin.
- Ne mogu, pila sam vino, neću biti normalna.
Policajac mi spusti slušalicu.
Što je bezobrazan, nek' si on popije Apaurin. Nikakve koristi od te policije. Najbolje da sama potražim ubojicu.
Kopam ja po svom pamćenju i tražim moguće krivce...možda je to onaj brko kojeg sam neki dan čula u kafiću kako kaže da je sve Srbe i Musliće trebalo pobiti jer bi nam sad bilo bolje,..možda su to oni «obrijani» (ne znam koji izraz za njih da upotrijebim da ne uvrijedim koju životinju ili osobu s posebnim potrebama) koji premlaćuju ljude zato što nisu isti kao oni,...kopam još malo dublje; možda je to onaj što je prije par godina rekao da ovoj državi fali trbuh, pa poslije tvrdio da to nikad nije rekao, a ja sam valjda gluha... ili možda ona širokokrilna humanitarka koja je humana samo ako si njene vjere...
Intuitivno osjećam da bi to mogli biti samo suučesnici...Ali tko je ubojica??
Prizivam duhove svih detektiva, špijuna, tajnih agenata, da dođu i da mi pomognu..Rip Kirby, Hercule Poirot, Modesty Blaise i svi ostali, znani i neznani, stvarni i zamišljeni, dolaze, odlaze, kopaju po mojoj glavi, pregledavaju mjesto zločina i nakon duljeg vijećanja zaključuju: Ti si ubojica. Ti i još par milijuna suučesnika.
Preskup sudski proces. Slučaj zaključen. Sprovoda nema. Lešinari će raznijeti ostatke.