danas svakako ne želim ničije lice, ni dodire,
ni glas, ništa ne želim, ne želim da me pustiš
na miru ni da prestaneš govoriti i disati uz
moj vrat, svakako ne želim ne gledati tvoje
lice, ne želim ni ovu čokoladu s rižom ni
mrvice kikirikija na ustima, ni komadiće
razgovora, bljeska zubiju, slika, a ne želim
ni ostati u tišini bez tvog osmijeha koji se
kotrlja kao špekule iz djetinjstva, toplo i
hladno naizmjenično, svakako ne želim
željeti ni ne željeti, pusti me jednostavno
kraj sebe, iako se čini da to svakako
najmanje želim. ne misliš valjda da ja znam
tok tih želja i misli i da upravljam njima?
čudno ti je to krdo, nekad mirno pase i
preživa, zuri u daljine, nekad se propinje
i njišti i kopita im frcaju, ja ih samo gledam
i čudim se i pitam se što je slijedeće?
galop ili timarenje? gledam ih kako prolaze
kraj mene, kroz mene i odlaze i ostavljaju
ugažene travnjake, miris pokošenog sijena,
miris zvjeradi i balege, ne mogu ih zaustaviti,
ni trepnuti, ni smijati se, ni disati, samo se
čuditi kao bizonima na betonskim pašnjacima,
a onda ćemo opet sjesti i otvoriti teglu domaćeg
pekmeza od šljiva, s mirisom ruma i sve će
naizgled biti pitomo, ako me pustiš kraj sebe
sa samom sobom, iako se čini da to svakako
najmanje želim.
Post je objavljen 27.11.2005. u 18:57 sati.