Davno je bilo kad su skupili svoje tragove,
i otisnuli se nebom prema nedodirljivoj zemlji,
duginim mostom njihovi konji su jurili,
u kasu za sobom snove su ostavili.
Vratnice i prozori Drevnoga svijeta,
zatvorili su pute i prilaze svoje,
polegli u stare prašnjave knjige,
svu svoju mudrost,znanje i vještine.
Tko li sada čita zaboravljenu povijest,
tko li dušom žudi za izgubljenim znanjem,
opustjeo je danas zelen humak Tare,
nema više Oengusa Oga i njegovog sna.
Ardrig,ardrig,opustjela je prošlost Erina,
u sumraku je dalekom umrla,
kroz puste se šume osjetila.
Tek ponekad kad sjedim noćima,
i gledam prema granici sumraka,
nejasno se nešto nazire,
nešto što sliči na nemirne večernje oblake.
Moj dubok pogled probija kroz varljive omotače sumraka,
i dotiče nešto sad daleko od ljudstva,
nisu to oblaci nemirni u daljini,
to su plavičasti vrhunci vilinskog kraljevstva.
Nećemo vas zaboraviti nedostižni vrhunci,
sjećanja na vas još u srcu plamte,
neka pjesma vam moja odagna sumnju;
sid faerie,sid faerie,irska polja pamte!
Of Withering Ashes:
Thru Wintry Nights
Cradle me thru wintry nights
Comfort my ears from icy wind
In darkened times a darkened heart
Listen to my sighs
This wooden casket frail
Of piercing cold no shield
In poverty built in poverty lived
When shall my purpose be done
Cover my naked limbs with words
For veins in lack of solace will freeze
Empty soul empty abyss
Barren is my solitude
Post je objavljen 26.11.2005. u 17:45 sati.