Svi manje-više znamo kad i kako koristiti the 'F' word - pogana je to riječ, rekla bi moja Zla baba, stoga je treba znati koristiti, treba je znati pravodobno i valjano primijeniti, a ako ste u društvu koje bi se možda uvrijedilo čuvši tu riječ, treba je šapnuti (ako se već ne možete suzdržati od njenog izgovaranja) ili - još bolje - bezglasno izgovoriti i primjerenom mimikom lica izraziti svoje stanje svijesti. A ako vas čuju da ste upotrijebili the 'F' word - kada ste znali da to ni u kom slučaju niste smjeli učiniti - zdušno negirajte sve optužbe i recite kako ste rekli nešto sasvim drugo što je samo imalo primjese te nepoćudne riječi. Nikad, nikad ne priznajte ikakvu povezanost s tom riječi ako znate da bi vam zbog toga mogla uslijediti osuda!
Nažalost, puno je rođaka ovog nezgodnog izraza, puno riječi koje izazivaju sram i negodovanje. Primjerice, takav je i izraz science fiction, odnosno po hrvatski znanstvena fantastika (manje korišten izraz kako ga se ne bi, nedajbože, povezalo s Hrvatima). Zapadni se svijet - ne biste vjerovali - tog izraza stidi. A tako i Hrvatska jer je Hrvatska prije svega i svakoga, prozapadnjačka zemlja. Tako, primjerice, nijedan zapadnosvjetski (niti hrvatski!) pisac koji drži do sebe i svoje reputacije "ozbiljnog književnika", ne bi dopustio da ga nazovu SF (ZF, po hrvatski, naime) piscem. Zamislite vi, recimo, skandala da ... ne znam ... ne pada mi sad na pamet ... šta ti ja znam ... evo, recimo, Davora Slamniga optuže da piše SF (ZF)! Znalci kažu da je Slamnig solidan pisac i da spada u kategoriju "esefičara u mainstreamu" te da usto - prema vlastitom, neiznuđenom priznanju - voli SF (ZF)! Ne poznajem gospodina i ne znam kakvi su njegovi osobni stavovi, pa o njima neću govoriti. No, budući da je 2002. godine dobio nagradu Jutarnjeg lista za hrvatski roman godine, 2004. godine drugu nagradu na Večernjakovom natječaju za kratku priču, te kako je "jedan od najutjecajnijih autora kratke priče osamdesetih", nikome pri zdravom razumu ne bi palo na pamet da ga optuži za SF (ZF). Jagna Pogačnik reći će, primjerice, u svojoj kritici nove Slamnigove zbirke priča "Krumpirova rodbina", objavljenoj u Jutarnjem u četvrtak, kako je zanimljivo "Slamnigovo posezanje za modelom fantastike koji se pojavljuje s preplitanjem elemenata bajke, basne i SF-a sa svakodnevnim situacijama bez" - pazite sad - "prelaska u tzv. sekundarnu zbilju, ali s jakim začudnim elementom." Dakle, ima SF-a (ZF-a), ali zapravo nema. Začudni elementi, za koje su neki možda pomislili da bi se mogli naći u SF-u (ZF-u), zapravo nemaju nikakve veze s njim. Iskusna će kritičarka, nadalje, primijetiti kako Slamnig "koristi elemente SF-a ili pak elemente virtualne, kompjutorske stvarnosti", (za koju svi znamo kako nema ama baš nikakve veze sa SF-om (ZF-om)), "koji se prepliću s obrascima svakodnevne zbilje." Na kraju će - nakon što je Slamniga nahvalila toliko da mu se vjerojatno još i danas štuca - zaključiti da ju je s pričama u kojima ima primjesa SF-a (ne sa SF (ZF) pričama, pazite, jer priča s primjesama SF-a nije istovremeno SF priča, kako bi neki nepažljivi laik možda shvatio), baš dobrano zagnjavio i kako to lijepo potvrđuje (čiju?) tezu kako "na istome terenu i s istom strategijom ne možeš baš uvijek izaći kao pobjednik."
Dakle, u novoj knjizi Davora Slamniga ima SF-a, ali ga zapravo nema, a zbirka je uistinu fantastična (pun intended), ali je zapravo gnjavaža. Sva sreća što postoje kritičari poput Jagne Pogačnik da nam kažu što SF (ZF) jest, a što nije i je li neka knjiga dobra ili nije, inače sami ne bismo znali.
Hvala Tomislavu Šakiću što mi je skrenuo pažnju na ovaj novinski članak.
Post je objavljen 28.11.2005. u 11:57 sati.