Jedan lagan potez preko zgloba...
Uzivam u bogatom crvenily sto se u trenu pojavi...
Gledam ga zacudeno, sa zadovoljstvom...
Ono znaci da je gotovo. Vise ne postoji ono za sto sam se godinama borila.
Ovako te brisem iz sebe...iz svoje duse...ali pitanje ostaje...
Da li je ipak moguce da ce se u tom oziljku vremenom ocrtati istina???
S tom misli shvati da me ipak nikad neces napustiti...nikad te se necu otarasiti...ostat ces sa mnom zauvijek. Oziljak na zglobu...vremenom ces izblijediti, zaboravit cu na tebe...ali ipak ces uvijek biti uz mene...
Ne! Ne zelim to! Kad me vec ostavljas jer je 'za mene tako 'bolje' onda uzmi sa sobom i sve sto ti pripada. Uzmi slike, sva moja pisanja, sve besmislice koje sam tvoje cuvala--papirice, kutije od cigara...
stare opuske...cepove od piva...sve...ali prvo uzmi sjecanje...Ni ono mi ne treba...cak ni ona lijepa...
Nastavljam rezati...male crtice...zeleci da me zaboli bar na tren...ali fizicku bol ne osjetim...samo emocionalna me razbija u komade. Na tren pomislim da ludim...i sa smjehom shvati da sam pored tebe to davno postala...
Neprimjetno, necujno, prestala sam zivjeti svoj zivot i pocela zivjeti za tebe.
Fatalna greska!!!
Ali sama sam se nju ukopala...
Razmisljam da li da operem ruku...ali prija mi slika razrezanih zglobova...Osjecam se kao da sam od jednom jaca, a sa sazaljenjem shvacam koliko sam uistinu slaba.
Kunem se sebi da je ovo spas samo za nocas a znam da lazem samu sebe...Znam da ce mi ovo uklanjanje boli postati navika--zamjena tebi..
Ne shvacam zasto ne placem???
Trenutno se osjecam potpuno prazna...Tako los i jednostavno glup osjecaj...Nakon nekog vremena shvatim da sam ipak zasluzila...Zelila sam ono sto sam znala da nikad nece biti moguce...
Jos jedan lagan...dubok potez sa vec istupljenim ziletom...i dok se krv crveni pitam se...
'Zar vise vrijede pitanja i objasnjenja?'
Post je objavljen 25.11.2005. u 23:29 sati.