Marketing
**Pain has occupated my weakness soul**
"Zivot postoji kako bismo ga zivjeli, a znatizelju treba odrzavati. Covjek nikada, bez obzira na razloge, ne smije zivotu okrenuti leda" Eleanor Roosevelt; ova recenica stvarno mi se urezala u dusu, vec se nekoliko dana pitam kako uspijevam opstati na ovom bijednom svijetu?! Znam, problem je samo u meni...ja se moram mijenjati iz temelja, ja moram pronaci sebe u svom izgubljenom svemiru...no to mi ne uspijeva...nisam ona koja lako odustaje od onog sto si zacrta, ali sebe i svoju osobnost jos ne mogu pronaci, odlutala je bez pozdrava u daleke krajeve..."Neistrazeni zivot nije dostojan zivljenja" Sokrat; ja zato ne zasluzujem da zivim...mislim da bi bilo najbolje da jednostavno nestanem, da ishlapim....ali da nitko to ne primijeti i da nitko ne bude tuzan sto je otisla jedna izubljena dusa; ne zelim nikome zlo i patnju, zelim samo sebi pomoci...a ne ide mi i ne ide; jako sam tako sebicna i egoisticna...jadam se o svojim nevaznim problemima, dok na svijetu postoji toliko ljudi koji pate, koji su neizljecivo bolesni, koji su jednostavno s razlogom nesretni...zato ne zelim o tome govoriti javno, znam da to nisu nikakvi ozbiljni problemi i da imaju rjesenje...radje sam tiho i slusam o patnjama drugih, tada barem znam da nisam jedina...zato sam na ovom blogu odlucila pisati potpuno iskreno bez nekih ograda i prepreka..."Nitko nema pravo zivot smatrati nezanimljivim ili nezadovoljavajucim ako unutar kruga vlastitih aktivnosti vidi nepravdu cijem ispravljanju moze pripomoci ili ako u sebi vidi zlo cijem se nadvladanju moze nadati" Charles Eliot; kako svi ti aforizmi savrseno zvuce...zasto ja ne mogu zivjeti prema njihovim nacelima?! Zasto sam tako slaba da ne mogu poceti zivot iznova?! Ne mogu naci odgovor na ta pitanja...zadubila sam se duboko u svoju dusu, no ona me odbacila...svada izmedju mog razuma i duse ne prestaje...znam sto je dobro, znam kako bi trebala moralno zivjeti...no nesto u unutrasnjosti koci me ka ostvarenju tog cilja...ne mogu smirit svoju utreptalu dusu i nemirno srce koje odbija sve dobro, koje nije imuno samo na zlo...n
emam karakter, ne mogu pomiriti te dvije zaracene strane...nemojte me sazalijevati i pokusati mi pomoci jer mi necete moci, sa mnom je vec odavno gotovo...ponekad se pitam ima li nade za nekog tako neuravnotezenog, nezrelog, nesretnog...Zasto umiru dobri ljudi?! zasto je sve na ovom jebenom svijetu napako?! najbolje bi bilo da mene ponese taj vihor smrti jer ja sam ta koja ne valja, ja sam samo bezosjecajno tijelo bez duse i jadnog srca...ne doprinosim svijetu ni na jedan nacin, samo ga kvarim svojim pesimisticnim mislima...pa bolje da me odvedu na neki drugi svijet, tako nikome necu smetati, tamo necu siriti svoje bolesne frustracije...tamo cu biti sama sa svojim neizljecivim mislima...ta
mo ce me docekat sudac i suditi za sve zlo koje sam prosirila zemaljskim svijetom...najbolje bi bilo da se to dogodi sto prije jer ne mogu vise ovako....osjecam takav pritisak kao da cu eksplodirat svakog trena, nigdje ne nalazim mir i spokoj...nekad sam ga nalazila sjedeci na hladnoci na prozoru svoje sobe i patila sam, smrzavala sam se, ali nije mi smetalo, cak sam osjecala olaksanje...kao da su sva moja nedjela i grijesi odleprsali iz nesretne duse i negdje se izgubili u vihoru hladnoce...
ne mogu se sjetit neceg pozitivnog.. oko mene nema dobrog, kao da me namjerno zaobilazi... kao da ga nisam dostojna..zasto ga ne mogu dostici...zasto mi bjezi...u svom kaosu bijede dobro ne nalazi mjest otislo je od mene i ne kani se vratiti, a ja ga uzalud cekam sa suzom u oku...da zagrije mojo hladno srce i da mi podari zivot o kojem samo mastam...zivim u nadi cekajuci prosvjetljenje...
Post je objavljen 25.11.2005. u 21:35 sati.