- Gazda, mi smo ovako složili parket, tako je lepše, a i moderno je, svi tako traže!
- Aaaaaaa!!!
Tako mi i treba, kad sam zaboravio na lekciju:
Bez obzira koliko je vremena potrošeno na priče i dogovaranja, kad posao jednom krene, sve je zaboravljeno. Moraš stalno čučati majstorima nad glavom i voditi računa da urade onako kako si zamislio.
Majstori su zaposeli moj stan i bave se svojim majstorskim stvarima. Ja sam u starom zavičaju, konkretno u roditeljskom stanu. Ponovo u "svojoj" sobi, u "svom" starom krevetu. Godinama kao ideš napred, i odjednom se probudiš tamo odakle si krenuo, majčin glas te budi da ne zakasniš na posao.
Bol u ramenu te otrezni.
Zatim hodaš ka autobuskoj stanici, putem kojim si već prošao nekoliko hiljada puta. Nisi ni svestan, ali ti si napet, vrebaš hoće li se autobus iznenada pojaviti. Krajičkom oka zapažaš njegovu konturu kako se primiče. Trčiš niz stepenice, pa preko parkinga istrčavaš na put. Sprintuješ levom trakom, paralelno sa autobusom, puštaš da te prestigne, prestrojavaš se i uskačeš na zadnja vrata.