Ima trenutaka kad me ovaj svijet toliko dovodi do ocaja, da osjecam kako ne mogu vise u njemu zivjeti ni caska i pozelim nestati zauvijek. Ali ako tada dobijem finog bijelog papira, Michinoku papir ili bijeli ukraseni papir, zakljucim da se mogu jos malo nositi sa stvarima kakve jesu.
Ili, ako mogu rasprostrti fino otkanu zelenu slamnatu prostirku i pomno razgledati bijeli porub s razigranim uzorcima, nekako osjecam da ne mogu okrenuti ledja tom svijetu i zivot mi se zapravo cini vrlo dragocjen.
ss.mns.149.
Post je objavljen 25.11.2005. u 19:02 sati.