"When I was a child in Jerusalem, our teacher at a Jewish orthodox school taught us the book of Job. All Israeli children, to this day, study the book of Job. Our teacher told us how Satan travelled all the way from that book to the New Testament, and to Goethe's Faust, and to many other works of literature. And although each writer made something new of Satan, the devil, der Teufel, he was always the very same Satan: cool, amused, sarcastic and sceptical. A deconstructor of human faith, love and hope".
Ovim riječima započinje The Devil's Progress, stvarno sjajan esej Amosa Oza - zapravo adaptirani govor što ga je Oz u kolovozu ove godine održao u Frankfurtu pri dodjeli Goetheove nagrade.
Sinoć, dok sam u Radosti dobrodušno preživala Thai Vegetable Stir-Fry (kad iznesem vinsku kartu, znat ćete da sam alias Davora Butkovića), Ozov uvodni paragraf me puknuo direkt u cortex! Protivno namjeri da večer provedem uz lagano štivo i povremeni "Muuuu!", stari me Žid natjerao da mislim! A to vjerujte, nije lako.
Nigdje nisam pročitala tako kirurški precizan opis Vraga - "A deconstructor of human faith, love and hope".
Daklem, Oz počne priču tako što kaže kako je ljudska spoznaja Dobra i Zla univerzalna, tj. ne ovisi o vjerskom ili filozofskom sistemu kojemu pripadamo. Pače, tvrdi on - čak i malo djete intimno zna kada čini Zlo.
Istinu je možda teško definirati, no to ne vrijedi za laž. Dobro je s vremena na vrijeme teško prepoznati, no Zlo je zapanjujuće jednostavno.
Problem, po Ozu, nastupa s modernitetom i razvojem društvenih znanosti koje posebice u 20. stoljeću, u razlikovanje Dobra i Zla unose svojevrsnu konfuziju. Pri tome misli na mantru društvenih znanosti da ljudske motive i postupke uvjetuju njihove okolnosti koje su pak (najčešće) van dometa pojedinčeve kontrole. U konačnici to rezultira moralnim relativizmom i nestankom osobne odgovornosti.
Društvo je krivo. Majka me nije voljela. Tukli su me kao malog. Školstvo je zakazalo. Siromaštvo uzrokuje zlo. Itd. Itsl.
Cijela plejada izgovora i ethos "žrtve".
Postmodernističko poimanje Zla Oz etikterira "kičem".
Manjine su uvijek u pravu. Žrtva je moralno nadmoćna. Uvjereni smo da su za sve nedaće ovoga svijeta odgovorne skrivene sile zlih moćnika dok mi, 'obični ljudi' tuten nismo ni luk jeli, ni luk mirisali. Vrag više nije u "detalju", već se uvrnuo u konglomerat (MMF, WB, SAD,...). Više se ne bavi pojedincima i ne obraća se jednom Faustu, Jobu, tebi ili meni. Današnje zlo pripisuje se grupi; za sve su krivi komunisti, HDZ-ovci, tajkuni, zločinci u Haagu, država, mračne sile globalizacije. _______ Nadopunite sami.
Baš kao što Mc Donalds mora za mene misliti hoću li se ja opeći srčući njihovu kavu, tako je i Zlo u domeni nečije tuđe savjesti i odgovornosti. Amos Oz to naziva "etičkim kičem".
Po Ozu, Zlo i Dobro počinju i završavaju s pojedincem i njegovim izborom.
Prije puno godina, jedne ljetne noći šetala sam Novim Zagrebom. Na onoj livadi kod Mamutice o koju se danas trve stanari i Crkva, našla sam malo mače. Sjećam se da me srce doslovce (!) zaboljelo pri pomisli tko će na njega još naići i što ga očekuje. Nisam ga uzela k sebi - doma sam već imala dva mačeta, a ovo je barem bilo zdravo.
Kasnije, pred spavanje, razmišljala sam ima li na svijetu više zlih ili dobrih ljudi? Drugim riječima, kakve su mačićeve šanse?
Zaključak je pao da više ima dobrih.
Jer u protivnom jednostavno ne bismo opstali.
Za kraj, evo pjesme Heinricha Heinea, s naputkom kako prepoznati Vraga:
"I call'd the devil, and he came,
And with wonder his form did I closely scan;
He is not ugly, and is not lame,
But really a handsome and charming man.
A man in the prime of life is the devil,
Obliging, a man of the world, and civil;
A diplomatist too, well skill'd in debate,
He talks quite glibly of church and state".
Post je objavljen 24.11.2005. u 18:08 sati.