Zadnjih dana se ništa bitno ne događa. Izležavamo se po spavaonicama, kartamo i lutamo po selu. Barba obilazi sve kuće, tamo je postao skoro seoska maskota i vabe ga raznim poslasticama...on uredno bilježi pozive za ručak i križa neprivlačne ponude. Bacio je oko na neku seosku divu i stalno se mota oko njezine kuće. Na njega je pak bacila oko jedna postarija cura, po kilaži su on i ona tu negdje, peče mu svaki dan poslastice, a on se izvlači...ponekad ode, baca joj komplimente, a kad se vrati onda je naziva "samohotkom" i smije se. Mi mu čestitamo na podvigu..on se mršti i spominje onu drugu, odmahujemo rukom da ne traži kruha preko pogače, da mu je to životna šansa i nek se pogleda u ogledalo.
Rolingstonsi su s nama zajedno, oni šta su ostali, smjestili smo ih u školsku učionu, donijeli smo im deke, madrace i vreće za spavanje, dofurali im veliku peć kojoj su se veselili ko mala djeca, vani je sibirska hladnoća, sad im je isto kao i nama. Otišli smo u skladište i donijeli im tjestenine, konzervi i krompira, čak i sami sebi kuhaju. Dobili su i karte da se malo zabave. Oni nemogu vjerovati očima, zahvaljuju se do poda i govore da je ovo nezamislivo. Na položaju gdje su bili prije ..kažu da su dobijali grdne batine ili kako oni vele "degenek" i da su gladovali.." na kopanje..pa degenek..pa opet na kopanje..pa opet degenek" ...žale nam se. Kod vas je raj...ozbiljno nas uvjeravaju i mole boga da ostanu kod nas. Hvata ih jeza od pomisli da ih opet bace tamo negdje na Makljen gdje je zajebano i gdje vojnici makljaju. Jedino po čemu se vidi da su zarobljenici je to da povremeno cijepaju drva i iznose hranu i municiju na položaj ali pošto se zadnjih dana ne puca, i to rijetko rade.I to što preko noći kraj njihove sobe stražari vojnik. Ako hoće u wc po noći moraju dobit dopuštenje od njega..te mjere opreza se ipak ne mogu izbjeći. Barba se već spajdašio s jednim od njih, to je malo stariji čovjek koji voli cugnuti, i voli pričati o ženama. Njih dvojica planiraju kad prođe ovaj blesavi rat zajedno obići neke otprije poznate javne kuće po Njemačkoj. Cerekaju se i prepričavaju svoje podvige iz tih kako oni vele "najljepših građevina na svijetu"
Njih dvojica kad malo potegnu izgledaju ko dva seoska pajdaša. Ovaj je isto fasciniran Barbom i veli da će mu snubit kakvu curu u svom mjestu, veli ima on kandidatkinja koliko hoćeš i da nema zime. Barba se smije i potvrđuje a onda se nagne njemu i fol mrtav-ozbiljan propitkiva..
- Reci ti meni pajdo..jarane..da smo ja i ti u šumi sad negdi... i da ti imaš pušku i da moš zbrisat...reci mi matere ti..jesmo mi ono sad dobri..ali bili me otreso i zbriso..
Ovaj se zabezeknjuje, razrogači oči, sekundu-dvije muca nemože izustiti riječ a onda viče i to razvlačući riječi..uvrijeđen do kosti..
- Djece mi moje..hljeba kojeg jedem, tako mi svega što mi je sveto..ne bi..ne bi pa makar crko..
Barba odmanjuje rukom i ko fol ozbiljan..
- Ma izrešeto bi me ko kantu, juhu bi cijedili kroz mene..
Ovaj se pjeni i skoro plače..
- Ne bi Barba...kad ti velim..pa nisam ja stoka..nisam hajvan..
- Ma otreso bi me..što ne bi..pa nisi lud..ne zamjeram ja tebi..
- E onda jebi ga...eto otresi ti mene...otresi me ..jebe me se..kad ne vjeruješ..eto..
Barba se smije, lupa ga po ramenima, nudi ga rakijom, ovaj odbija uvrijeđen je, nećka se, onda pristaje ..poteže iz boce i opet nešto tišim glasom uvjerava Barbu da je u krivu...kune mu se..ovaj kao vjeruje..opet potežu iz boce i tako pola večeri.
Za par dana dolazi nam smjena. To su na brzinu mobilizirani pretežno malo stariji dečki od nas, ustvari dosta stariji, to su pretežno ljudi u srednjim godinama bez ikakvog ratnog iskustva i malo zbunjeni. Ali pošto je situacija takva da kronično fali ljudstva i da se puši na frontu, nije se imalo izbora. Uniforme su im sastavljene od raznih boja i dezena i nama izgledaju smiješno. Zovemo ih navrat-nanos bojovnicima ili "desetobojcima". Ali smjena će nam dobro doći..već smo više od mjesec dana na liniji. Pozdravljamo se sa dečkima, upozoravamo ih ne oprez i gibamo. Na pol Vrana nailazimo na zastoj. Britanski bataljon proširuje cestu, prema nama ide neki njihov oficir i nešto žustro maše rukama. Par stotina metara ispred nas miniraju stijene, vidimo ogromne teške strojeve koji se pokreću nakon aksplozija. Ljutito psujemo, ne sviđa nam se činjenica da moramo čekati ko zna koliko dok se to obavi. Izlazimo iz kombija...neko pušta glasno glazbu..iz zvučnika odjekuje "beautiful Marija" ...Baksuz skida opasač stavlja ga Barbi oko pojasa ovaj digne ruke i pleše, migolji bokovima...prilaze britanski vojnici smiju se, aplaudiraju, dobacuju glasno neke komentare...muzika trešti...
Post je objavljen 23.11.2005. u 16:03 sati.