Pišem još pod dojmom jedne i pol crne pive i dvadesetak lica koja nisam vidjela skoro 17 godina. Osim sporadično neke ljude, usput i na kratko. Čak se i moja najbolja prijateljica povukla u neke slijepe ulice i skrivene kutke pa je i ta komunikacija polako zamirala.
Prošli sam petak u svoj zgužvani raspored uspjela ugurati još i tzv. rijunjon. Rijunjon je ono kad se nakon tri stoljeća (kako vrijeme brzo leti ;-) nađete s hrpom ljudi s kojima ste nekada išli u osnovnjak. Ne znam radi li se o nekom sadom-mazo porivu da se uspoređujete s curama iz osnovnjaka s kojima ste dijelili prve crne olovke za obrubljivanje očiju ili da s tim istim, sad već ženama, razmjenjujete horor priče s poroda ili tko je dobio koliko kila u trudnoći.
Ili možda ona tračersko-alapačka crta koju zanima tko se to udao, oženio, dobio klince i koliko su isti pametni (klinci, hoću reći), a najviše naravno, tko je to posrnuo do granica razvoda ili nedajbože završio u kakvoj komuni.
Mislim, mogu se ja furat na neku cool tetu koju najviše zanimaju njena djeca i obitelj i posao i slično, ali... neću nikada odbiti sočan trač. Isključivo radi sjajne zabave.
A kad smo jedan preko drugog sipali dogodovštine koje smo proživjeli prije 17 godina, stolom nisu tekle samo salve cuge nego i smijeha. Evo, ocijenite sami:
- recitiranje pjesmice na engleskom zatvorenih očiju
- zatreskanost u profu iz francuskog (citiram: "Ona je bila tak profinjena!")
- pad sa švedskih ljestava na satu tjelesnog
- razbijeni prozori (nekoliko komada i više puta)
- tamburice i prof iz glazbenog koji dan-danas drži satove u istoj školi, za veterane (samo što nisam otrčala) i to s istim kačketom na glavi (Amen!)
- zadaćnica na temu prva ljubav (buahahahaha!)
- frendica koja je nosila crveni pulouver i zelene tajice iz Trsta
- nadimak kojim me nisu zvali već ohohohooo godina i zbog kojega mi se steglo nešto tamo oko prsne kosti
- profa iz matike koju smo zvali Štrumfeta, vikali za njom na hodniku ti-dam-ti-dam i kojoj smo brojali koliko puta tijekom sata stavi pramen kose iza uha
- raska koja nas je nemilosrdno drilala u pravopisu i gramatici i za koju ne znamo niti je li živa (sram nas bilo!)
- espadrile
- zepe
- crna olovka za oči
- pofrknuti rubovi nogavica na trapkama
- skakanje preko balkona i kupanje pod munjama na maturalcu u Puli
- Žiga (profa iz kemije koja je urlala na nas, savijala nokat da nam pokaže kako je elastičan i gasila požar na klupi svojim dlanom)
- profač iz povijesti koji nam je obožavao davati nadimke (jedan takav je meni ostao i dugo nakon osmoljetke): Pepa, Jura, Štefa i sl.
- i... mogla bih tako ispisati stotine stranica...
Mislim, bilo je i ozbiljnih tračeva, od onoga da se netko udao za nekoga (isusek.... straaaašnooo) ili pak razveo u rekordnom roku (isusek... straaaaašnooo), ili je otišao "s one strane granice" u vrijeme rata (isusek, isusek... straaaaašnooooo), pa čija to sestra po Italiji glumi manekenku i teve voditeljicu (isusek.... pa ona se slikala goooolaaaa) i tako nadalje. Doista, koga to uopće briga – osim mene i mojih šul kolega koji smo se sočno tomu cerekali i ponosno hvalili svojim podmlatkom i svojim uspjesima i neuspjesima.
Kad čovjek skuži koliko mu je toga tih sedamnaest godina donijelo, dođe mu da zaurla, netko od sreće, netko od plača, iako mi se čini da smo, ako već ništa drugo, barem odrasli. Svako sa svojom naprtnjačom iskustava.
I na kraju, kad se kroz priličan broj alkoholnih para provuklo i pitanje kad ćemo se naći opet, meni se činilo kao da će me sutra opet šarafati u želucu jer imamo kontrolni iz matke ili ću morati čitati sastavak pred cijelim razredom ili ćemo se šminkati u veceu ne bi li prije čage prikrili prve pubertetske prištiće!
Sladunjavo, zar ne?
Jedva čekam opet!