Ja obožavam Božić i svo ovo vrijeme prije Božića, do nove i Novu...
Obožavam okićen grad, sve mi nekako izgleda nježno i toplo, mada je najčešće temperatura ispod nule.
Svi mi izgledaju sretni, veseli, blaženi...i opće me ne tangira što su neki razdoblje Božića proglasili najdepresnijim razdobljem, što zbog nekih osjećaja, što zbog trošenja love.
Ja uvijek trošim lovu, samo za Božić malo više...pa što onda?
Where's the probem?
Kad nemam love, nema ni poklona...ili svi dobiju čestitsku s posvetom od srca, što više znači nego krea protiv bora.
A one koje Božić deprimira ja jednostavno ne shvaćam.
Pokušavam ih obratit na moju, ponekad mi uspije a ponekad i ne.
Trudim se i dalje.
Odmah nakon Nove mi padnu sve snage u vodu zato što moram skidat kuglice sa bora i zato što znam da trebam čekat još godinu dana do novog Božića.
Odakle meni opće toliko oduševljenje Božićem, pojma nemam; ja i stari smo znali satima boravit u šumi i tražit nekakvo stabalce koje će nam stat u boravak (molim "zelene" da se ne ulove za ovu rečenicu...tako smo svi radili jer nije bilo druge), onda sam satima brala mahovinu unatoč zaleđenim prstima i ozeblinama po bedrima i grudima (joj kad se te boli sjetim...porod je mila majka prema tome)...
Obavezno smo u to vrijeme ostajali bez drva pa sam nakon škole i domaćeg rada pomagala cijepat, ili makar slagala te hladne daske...
I, mama mi nikad nije dala da kitim bor...ama baš nikad...ako bi mi dopustila da objesim kakvu kuglu ili anđela, obavezno ih je premjestla kad ja nisam gledala...malog Isusa sam mogla dirat točno onoliko koliko je potrebno da ga izvadim iz kutije i dodam njoj...nije mi dala ni da kolače radim, samo sam smjela oblizat posudu nakon što je ona istukla kremu...Grozna mama, jel da?
I tako to...
Meni jednostavno nije jasno odakle meni tolika opčinjenost Božićem...odnosno ovim razdobljem.
Da se razumijemo, to mi apsolutno paše i nema šanse da se promjenim...
Otkad imam ovo malo vrištavo derište, Božić mi je još čudesniji...s posebim guštom kitim bor, s posebnim guštom sama izrađujem čestitke, s posebnim guštom ih pišem i šaljem...isto ko i moja mama, dam Tijiu da objesi kuglu al' je onda kad on ne gleda premjestim (zločesta BM, zločesta!)...a s najvećim guštom šetkam po gradu, držeći svog posranca za ruku i na sve načine mu pokušavam prenijeti ovaj čudesan osjećaj kojeg osjećam u ovo vrijeme.
Ove godine me malo prerano stislo...sva sam nekako sentimentalna i sve primam srcu...
Tulim na svaku sitnicu, evo baš sam se jučer rasplakala na reklamu o bakterijama, znate ono kad voda i Domestos operu sve bakterije...ma koma....tuga samo takva...nema više bakterija a meni srce puca...
Ove sam godine zato odlučila na poklone potrošiti minimalna sredstva, jer nam ti pokloni ionako realno ne trebaju...svak' će dobit po jednu sitnicu...
Jučer sam skupila Tijievu staru robu i cipele, spremila u jedan paket i šaljem jednoj siromašnoj mami kojoj je to potrebnije nego mom ormaru.
Što sam starija sve sam više sentimentalnija i podložnija svakakvim utjecajima.
Pa da bi izbjegla tuljenje na reklame o bakterijama, odlučila sam biti društveno aktivna...
Kako ono netko reče...misli globalno, djeluj lokalno?
Post je objavljen 23.11.2005. u 13:05 sati.