Svaki novi dan bi trebao biti lakši...ali meni nije...jer svaki dan manje je jedan dan više da nisam u njegovom zagrljaju...vrijeme je stalo onog trena kad je otišao...još uvijek osjećam dah posljednog poljupca...kao da je vrijeme izbrisalo sve što je bilo prije njega i kao da sam počela živjeti tek kad sam ga upoznala...svaku noć ga sanjam...svaku noć je uz mene...a onda me jutro vrati u stvarnost...i shvatim da ga nema...progone me sjećanja i koliko su lijepa toliko su i bolna...jer više ništa nije kao prije...sve bih dala da se mogu vratiti u prošlost i barem još jednom proživjeti sve one lijepe trenutke...ne znam što nosi budućnost....možda nove lijepe trenutke...ili možda još i lijepše ako je to moguće...nadam se...novi trenutci ali stari osjećaji...novi trenutci ali njim...samo to mi treba...barem na tren...