Dok običan puk radi pet, šest pa čak i sedam dana u tjednu, saborski zastupnici jedva da odrade i tri dana u tjednu. Nekad su radili četiri dana, no onda su se dosjetili da im je to previše rada pa su odredili da će se raditi samo od srijede do petka. No čini se da je i ovo postalo previše za jadne i napaćene saborske zastupnike.
Tako je sinoć SDP-ov saborski zastupnik Zvonimir Mrišić zavapio za sindikatom saborskih zastupnika, jer mu nije humano da se jednom godišnje o državnom proračunu za 2006. godinu raspravlja do kasno u noć tih nekoliko dana.
Pa čovjek bi još i shvatio takav zahtjev da polovica tih istih saborskih zastupnika nije u sukobu interesa (upravo jučer je povjerenstvo za sukob interesa obznanilo tu informaciju). Da ne rade tri dana u tjednu, a kad rade da ih je prisutno možda tek 30% na sjednicama te tako bivaju najbolje plaćenim neradnicima u ovoj zemlji. Da i kad rade donose tako loše zakone da se godinama nakon donesenih zakona podnose amandmani na te zakone koji pokušavaju popravit katastrofalne zakone. Da usprkos visokim plaćama imaju subvencioniranu prehranu u saborskoj kuhinji gdje za dvadesetak kuna dobiju ono što u prosječnom restoranu platite preko 100 kuna. Da većina njih u saboru samo sjede kao bundeve i ne učestvuju u radu jer je jedina njihova funkcija glasačka mašinerija. I tako dalje, i tako dalje…
I sve to na račun nas, poreznih obveznika. Onih sretnijih koji rade samo 5 dana u tjednu, te onih manje sretnih koji rade 6 ili 7 dana u tjednu i to za 10% plaće koju prima saborski zastupnik.
Post je objavljen 23.11.2005. u 10:04 sati.