8. turnir ove školske godine u O.Š. 'N.Hribara' Velika Gorica – 22. 11. 2005.
Žurim iz posla, da stignem prije go-sekcije u Hribi, navratiti do Daniela. Trebam mu predati Program rada kluba. Od strane kluba je aktivan u osnivanje zajednice udruga mladih Velike Gorice. Hvale vrijedna inicijativa je to i nadam se da će se ostvariti i imati podršku Grada u vrijednoj mjeri. Naš klub je klub mladih, kojih je sve više. Nemamo formalnu registraciju članova, već se klub sastoji okupljanjem aktivnih mladih igrača goa, kao i nekolicine starijih. Kada netko pita koliko imate članova, nije moguće dati neki precizan odgovor, jer članove ne brojimo, ali imamo podatke koliko ih je igralo i koliko ih je po školama djelovalo u go-sekcijama pregledavajući tablice raznih natjecanja. Došao sam u dogovoreno vrijeme do Daniela. Kratko izmjenismo misli i krećem dalje put škole.
Stigao sam pred učionicu 3b razreda. Samo što nije zvonilo. Kako zazvoni djeca iznutra otvaraju vrata i kao pčele izletavaju na hodnik. Padaju torbe, hvataju se cipele i kaputići. Zamalo pa da osjetim kao neko zujanje u pčela. Susrećem poglede s osmjehom i poneki pozdrav. Marko odmah govori: 'Ostajem na gou.', i odmah pita Stelu za ostajenje. Ona, naravno, pristaje. Vidim dolazi i striček Zvonko. Uzdižem ruku na pozdrav i Zvonac rukom odpozdravlja. On vječno ima osmjeh na licu. Vjerojatno s njime i spava. Jedan je od mojih učenika 91. Zaljubljenik je u go-igru. Povremeno imam osjećaj da kao lebdi u nekim svojim mislima.
Među zadnjima izlazi iz učionice i učiteljica. Pozdravljamo se i pitam: 'Možemo li mi?'. Ulazim. Pripremam garniture za igru. U učionicu uletavaju, kao vjetrom donijeti, Lovro, Stjepan, Kiki, Denis. Stižu i Pukanići i Josip. Otvaram rokovnik i najavljujem: 'Red za prijavu za ntjecanje!'. Sve je ovdje dragovoljno pa i igranje. Stvara se red i krećem s upisom u turnirsku tablicu. Upis je gotov. Dižem se i pozivam sve pred ploču. Lovro i Stjepan se stalno peckaju i ganjaju razredom, pa vidim potrebu istaknuti ponešto o vladanju tijekom rada. Posebno upozoravam baš njih dvojicu iako su u ovom sasatavu najjči po igri. 'Neću dozvoliti dečki da remetite potrebne uvjete za rad lošim vladanjem. Bez obzira na vašu snagu prema drugima odstraniti ću vas, ako se nećete dobro vladati.', kazujem im. Gledaju me nekako s nevjericom. Valjda se čude misleći:' Pa zar je stričeku Mladenu pukao film?'. Krenuli smo s igrom.
Ukupno je to bilo sedam kola. Kyuevi su međusobno igrali go na 13x13 uz prednosne kamenove za rezliku u kyuevima podjeljenoj s tri. Interene kategorije su sve svoje partije igrali atari-go uz uvjet za pobjedu po broju zarobljenih kamenčića kakova im je kategorija. Izbor protivnika je bio švicarskim sistemom.
Pogledajmo završni redoslijed natjecanja.
1. Stjepan Švigir 22. kyu, 10 bodova i sos 20 2. Lovro Blagaić 25. kyu, 6 bodova i sos 25 3. Marko Grdenić 3. interna kategorija, 6 bodova i sos 21 4. Matija Pukanić 3. interna kategorija, 4 boda i sos 19 - samo tri kola 5. Stela Pervan 2. interna kategorija, 3 boda i sos 22 6. Denis Mešić 5. interna kategorija, 2 boda i sos 25 7. Marko Pukanić 2. interna kategorija, 2 boda i sos 14(64) - samo tri kola 8. Josip Ivaci 2. interna kategorija, 2 boda i sos 14(49) - samo tri kola 9. Kristijan Sambol 3. interna kategorija, 2 boda i sos 14(34) - samo tri kola
Nove kategorije: 4. interna kategorija: Marko Grdenić
Tek što krenusmo pita me Marko Pukanić: 'Učitelju, bi mi mogli reči kada bude 19:50?'. 'Nema problema, a li na zidu ti je sat.', odgovaram i odmah vraćam pitanjem: 'A što ti treba?'. 'Imam trening', odgovara. Mislim da to i nije nikakav problem, jer tada ćemo već i završiti predviđeni rad.
Odigrali smo tri kola, a Marko Pukanić se oblači i stavlja torbu na leđa. Pitam ga kuda ide, a on: 'Samo da vidim dole kada je trening i vraćam se odmah.' Čudno, jer se obukao i stavio torbu na leđa. Isto na brzinu rade i njegov brat Matija, Josip i Kiki. Svi idu samo kratko pogledati kada je trening nogometa u dvorani i svi se komplet obukli i uzeli torbe. Ja znam 'koliko je sati', pa ih za slijedeće kolo niti ne biram kao igrače. Vratio se samo Kiki. Otvorio vrata bez kucanja i drekne s vrata: 'Denis, ajde. Rekao je trener da dođeš.' Ja se tek u sebi zapitah, da koji sam ja ovdje vrabac, a i Zvonac, kad nam neki trener zapovjeda djeci, da odu. Možda to Kiki samo tako predstavlja. Jesmo li Zvonac i ja tu samo da djeci prikratimo vrijeme do pravoga treninga, da ih malo pričuvamo. A go, što s goom? Pa dječica se trebaju nećim baviti dok dođe vrijeme za prave treninge poput nogometa. A kada dođe vrijeme za to onda se ide i glavom bez obzira. Denis međutim nije poslušao Kikija i odigrao je turnir do kraja. Svaka čast Denis. To je u najmanju ruku kultura, a vidim da te go i zanima.
Stjepan se prošetao turnirom. Pobjedio je sve protivnike i potom odigrao jednu zanimljivu partiju sa stričekom Zvonkom. Bilo je u toj partiji zanimljivih mogućnosti i o njima smo razgovarali. Stjepan je sve to upijao. Bio je tu i Marko Grdenić, koji mi je na kraju pomagao u spremanju garnitura. Marko je osvojio treće mjesto i dalje napreduje. Sada je on 4. interna kategorija. Idemo Zvonac i ja sa Stejpanom, jer put nas vodi pored Stjepanove kuće. Zanima Stjepana puno toga u vezi goa. Tako zapričane odjednom prekida Zvonkova spoznaja da je zaboravio torbu u školi. On stalno sobom nosi ruksak. Kako ranije rekoh, često kao da leti u nekim svojim mislima. Letio je ovaj puta, a ruksak ostao tamo dolje na podu razreda. Koje li prozaičnosti za uzlepršaloga Zvonka.
I još jedan prođe utorak u Hribi uz go. A biti će takav i slijedeći, jer na tome ćemo raditi.
Izvjestio bl. Muradenu