
Žuto lišće pada. Jesen je došla.
Kako li je godina ova brzo prošla.
Što je vrijeme - minuta, godina, dan?
Što je život - minut šutnje ili trenutak radostan?
Što se zbilo...
da l' se to u trenutku ovome
još uvijek događa?
Da li čovjek susret radostan namjerno odgađa,
jer ne znade što ga onkraj duge čeka,
livada...cvijet...mirisno lišće... ili uzburkana rijeka?
Tko su ljudi?
Slučajni Prolaznici ili dio Duše moje?
Zašto se u trenutku nevolje prići bliže boje?
Što je strah?
Da li to i na Nebu postoji,
kakav li sam bio...
da li Netko Veći grijehove mi broji?
Što je grijeh?
Da li suza... kamen... ili oružje moćno,
s kojime se postiže slava?
Zašto Dušom ljudskom, ne upravlja srce
već usijana glava?
Kakvo srce imali su Učitelji neki
kada tješit' su me znali,
kada s Ljubavlju su svojom
ovijali me kao oblačići meki
i uz Dušu moju Svjetlošću su sjali?
Kako da prepoznam Učitelja svoga,
hoće li mi doći u obliku ljudskom
il' će uzet' obličje Svevišnjega Boga?
Pa zar Učitelj nije, oduvijek uz mene bio
u obličju moje majke...
zašto ljudskoj Duši potrebne su bajke,
kad ne prepoznaju
da Božanstvo u svakom čovjeku postoji,
zar bi se preplašio priznati si to,
zar se toga svak toliko boji?
Jer Učitelj je svatko ,s kime Ljubav tvoja
u dodir dođe,
kada to prepoznaš
nemoj pustit' taj Trenutak Sveti da prebrzo prođe!
Nego ga zadrži vječno
u srcu svome,
jer je to Dar Duše Božje
Sjajnom Svijetlu Tvome!
Kad bi tako ljudi razmišljati htjeli,
uvidjeli bi da od Boga ništa ih ne dijeli,
jer je Božja Duša oduvijek u ljudskom tijelu
Daruje nam svakog dana
Istinu
i Svjetlost Bijelu!
Post je objavljen 22.11.2005. u 19:31 sati.