Ma znaš već.. još jedna priča o prvoj, dječijoj ljubavi...
Proljetni dan. Deutchland. Zemlja koja me prigrlila, mene, moju obitelj i još mnogo njih u to vrijeme. Bad Cansttat, malo predgrađe Stuttgarta, sa lijepim ogromnim parkovima, niskim stambenim zgradama. Gdje je svaki prozor okićen. I u svakom dvorištu odmaraju vrtni patuljci. Eto, tu je stanovala jedna od mojih tetki. Ona koja je mene najviše voljela. Kod nje sam prvodila najviše vremena budući da je kod nje moglo biti najviše nas dvoje. A kako su baka i brat, još dječačić tada, trebali mamu, ja sam bila prepuštena tetki. A tetka je puno radila. Park je bio skroz blizu, odmah prekoputa. I u parku je bilo djece, slične meni. Dakle ja sam svoje izbjeglištvo provela u parku. Oduvijek sam mrzjela vrtuljke. Tamo je bila prekrasna, visoka ljuljačka sa tri sjedalice i tri automobilske gume za ljuljanje. na prvu su gume izgledale prvlačno, no ipak su žuljale, pa je trajala vječna bitka za sjedalice.
Tri. Nas troje jednoga dana. Njih dvojica i ja. Alen iz Sarajeva, Kristijan iz Zagreba i ja iz Mostara. Nije nam trebalo više od pola sata promatranja i njihovog zadirkivanja da se upoznamo. Kristijan.. imao je na sebu usku tamnoplavu trenerku i pederušu. Sličio je tada na ultrapopulrnog Dylana iz Beverly Hillsa. Mislim, nije trbalo puno da razmisljam o njemu kao svojoj simpatiji.
Alen.. hm.. Alen je pokusao da me zbari. Bože! Alene ne ti. Bolan, ne ti... I reče Kristijan konačno da odlučim između njih dvojice. Po bratu sam poslala poruku da biram njega.
I eto, počela je tako moja prva romansa u životu. Kako ono ide u pjesmi: šetali smo po parku i držali se za ruke... Nikad ga nisam upitala za nejgovo prezime. Nisma znala gdje stanuje. Nisam znala iam li brata ili sestru... Znala sam samo da ce u 10 ujutro biti u parku. Prskali smo se vodom na fontanama, krali teniske loptice sa terena. Alen je skonto neku Njemicu. Ne zanm baš kako su se sporazumjevali.
Jedan dan kaže hoće da me poljubi. Zid koji je ograđivao dječji park bio je debljine skoro metar. Imao je na sebi ogromne otvore, kroz koje se bilo strašno zanimljivo verati, a nama prvi put poljubiti. Ne usta na usta, naravno, ipak je to bio prevelik korak. Nekako, sam smogla hrabrosti pritisnuti svoje usne na njgov obraz. I sad osjećam svoje sline... Poslije tog čina sam ga upitala: Dobro, eto kad je ovo gotovo mogu li se ja opet ići ljuljati? Strašno sam bila ljuta na svoje djetinjasto pitanje.
Jednog dana je osvanulo na tom zidu ogrmono nakošeno srce, "K+M". Čitavo, zajedno sa slovima je nekako stršilo na lijevo. Karakteristika optimista?
I onda sam se vratila kući. Domu i tati.
Tada sam znala da ljubav ne traje vječno. Znala sam da ću otići, baš tako naglo jednog dana. I nisam dala sebe čitavu, onoliko koliko su uvjeti dopuštali da...
Kada lutam po tom sjećanju, pitam se jel' upravo to davanje što tražim? Jel tu počelo, ili puno prije?
Želim se vratiti jednom u taj grad. Kažu mi da srce još stoji tamo.
Post je objavljen 22.11.2005. u 14:48 sati.