Jesam li Vam pricala pricu o Danijelu?
O Danijelu kojeg sam upoznala jedne jesenje veceri, dok je u daljini crkveni sat odzvanjao ponoc...
«Ne mogu vjerovati», bilo je prvo sto mi je rekao kad me vidio...
«Ni ja», odgovorila sam...
O Danijelu s kojim sam se u roku od 5 minuta osjecala kao da se znamo iz nekog proslog zivota...
O Danijelu s kojim sam te iste veceri zavrsila na klupi u parku, uz pivu, zadubljena u razgovor o knjigama...
O Danijelu koji mi je istog tog jutra oko 5, kada je dosao kuci poslao poruku «Idem lec', al' falis mi vec'»...
O Danijelu koji je izgovarao moje misli i pricao moje monologe...
O Danijelu za kojeg mi se cinilo da bih se u njega mogla zaljubiti ludo i nepovratno...
O Danijelu s kojim sam se puno puta napila i smijala se do kasno u noc...
O Danijelu koji mi je pjevao «Zazmuri»...
O Danijelu s kojim sam se ljubila dok su se pod nama razlijevala svijetla uspavanog grada...
O Danijelu s kojim je trajalo kratko, ali postoje ljudi koji nam kroz zivot samo prohuje, a ostave traga...
O Danijelu koji mi je u trenutku mog tadasnjeg sivila djelovao tako sareno...
O Danijelu koji me nije povrijedio...
O Danijelu kojeg nisam povrijedila...
O Danijelu s kojim sam uzivala u trenutcima...
O Danijelu koji je znao, isto kao i ja, da nece trajati vjecno, jer poznavali smo se predobro i znali da vatra i vatra cine pozar, a pozari peku i odnose zivote...
Post je objavljen 22.11.2005. u 14:46 sati.