Odnosi kršćana i muslimana u svijetu razvijaju se u vrlo zadovoljavajućem pravcu; naravno sa stajališta mene, kojeg Židovi poznaju pod imenom Satan, kršćani pod raznim imenima, a muslimani pod imenom Šejtan.
No, nasuprot onome što vjeruju naivni, ne idu samo sukobi meni u korist. Ne bih ja bio knez ovoga svijeta kada bih djelovao i duše za svoje carstvo mobilizirao na način svima očigledan. Ja sam otac laži, a očita laž je naravno loša laž.
Evo, npr, u Kataru, u Dohi, gradi se prva kršćanska crkva, da posluži vjerskim potrebama kršćana koji su kao radnici-emigranti došli u tu naftom prebogatu zemlju. U susjednoj Saudijskoj Arabiji, glavnoj uzdanici i savezniku Sjedinjenih Američkih Država (u obe države na vlasti su vjerski ekstremisti) tako je nešto nezamislivo.
No, i ako dvije vjere udružuju, meni ne mora biti loše. Jer ima mene u obadvije tamo gdje mi se ne nadate. U samim njenim temeljima. Jer ja sam onaj koji jesam, tetragramaton, JHWH.
Evo, recimo, neki nadobudni i dobromisleći intelektualci-vjernici pokušavaju razviti "Abrahamologiju", videći u osobi pustinjskog nomada Abrama/Abrahama praoca sve tri monoteističke "religije knjige".
A što je prva stvar, koju o njemu u Starom zavjetu možete doznati?
Činjenicu da je za život zarađivao kao svodnik. Obogatio se, dvaput, na ljepoti svoje supruge Sare, podvodeći je dvojici kraljeva. Ona mu je, usput, bila polusestra, pa je načinio i rodoskrvnuće.
Biblija naravno nastoji tu stvar zamumuljiti, ali sasvim je jasno o čemu se radi. I sasvim je jasno da je Abram znao, što radi, kada je Sari, doputovavši u bogati Egipat, rekao neka zataji činjenicu da mu je supruga.
Takvi su vaši zajednički počeci. I niste daleko odmakli.
Tko ima uši, neka čuje.
Post je objavljen 22.11.2005. u 14:13 sati.