1. Ekipa koja iza 9 ili 10 navečer (neda im policija ranije (stoka!)) na kolicima dovozi stolove, stolce, roštilje, pive, klopu... i sve druge potrepštine, poslaže sve to, što po pločnicima, a što po cesti, nakuri roštilje, zadimi cijelu ulicu i ostaje tamo do oko 5 ujutro. Zakon. A sve jevtino. Nas trojica se nakrkamo i nalijemo za 40-tak kuna. (piva, istina, loša, oko 2 kune!).
Plus najbolji doživljaj ikada: sjedimo nas dvojica tako u tom restoranu na cesti već solidno pod gasom kad se pored nas zaustasvlja taksi i iz njega izlazi bračni par negdi u 50-tim; u pidžamama i papučama, sjeda za stol do nas, pojedu nešto, opet sjedaju u taksi i odlaze doma. Urnebes. 'Beš snobovsku Rvacku! (da i ne spominjem da u Zg. skoro ništa osim diskoa nije otvoreno iza 1 u noći).
2. Osjećaj potpune opuštenosti kad si vani na cesti. Ima tu poprilično faktora; prvenstveno onaj teško opipljivi istočnjački ulični mentalitet (svi koji su potegnuli bar do Beograda znati će o čemu je riječ), nepostojanje već spomenute snobovštine, činjenica da se mo'š nalit, sjest na biciklo i mirno se odvest doma bez bojazni od policije (nikad me, a i nikoga od ljudi koje poznajem, nitko na cesti nije ni legitimirao), općenito smo mi, suprotno od uvriježenih predrasuda, u odnosu na Kinu - policijska zemlja. Žalosno. Osjećaj sigurnosti na cesti - svi su uglavnom prljavi, nepristojni i neljubazni, ali potpuno neagresivni, a osim toga, u bilo koje doba noći se bez ikakvih problema možeš našetavati Wuhanom bez bojazni da ćeš naletjeti na kineske skinhedse u potrazi za pripadnicima manjevrijedne bjelačke rase (ili kojeveć). Puno toga ja tu pripisujem i odsustvu religije. Kineska tradicionalna vjerovanja se i ne mogu nazvati religijom, već je prije riječ o filozofiji s mističnim elementima (kombinacija budizma, taoizma i koječega drugoga) ( ja se zaljubio u taoizam totalno, samo je šteta kaj ih je prvo sj... konfucijanizam, a potom i komunizam - mogla je to biti strašno dobra zemlja). Di sam ono stao...e da, odsustvo religije; već sam i ranije primijetio koliko je loša, mračna i zlokobna atmosfera u religioznim krajevima - nikada neću zaboraviti kad je frend, odgojen u tradicionalnopravovjernokatoličkohrvatskom duhu, u trenutku opadanja kamenčuge s grudiju nakon što smo iz tmurnoreligiozne turske unutrašnjosti došli u amoralni, sekularni i veseli Izmir, kroz zube, više za sebe, istisnuo: " O Bože, kako ja mrzim religiju." (imam ja materijala i za daljnju razradu spomenute teorije pa ako imate kakvih primjedaba - stojim na raspolaganju)
3. Da se nadovežem na zadnju točku: javne kuće na svakom koraku. Ne zato što bi mi to olakšavalo korištenje usluga navedenih, vec zato što (veliki) gradovi jednostavno moraju biti leglo amorala, seksa, droge, kocke, protitucije, alkohola, duvana, lakih žena, anarhije, bezbožja, prljavštine...jednom rječju: SodomaiGomora (rekao sam jednom rječju pa sam ih morao spojiti), da bi se čovjek ugodno osjećao u njima.
4. Činjenica da se spomenuti bordeli nalaze tik do dućana sa špecerajem, popravljača bicikala, restorančića specijaliziranih za špagete...i da se djeca iz okolnih kuća igraju pred ulazom istih, a da nitko pritom ne vrišti da će im to iskvariti potomstvo (zamislite da se kod nas tako nešto dogodi…a nedajbože u Americi!!)
5. Spomenuti dućančići sa specerajem, popravljači bicikala, restorančići specijalizirani za špagete (ima tik do mene jedan koji radi 24 sata dnevno - muž radi po noći, a žena po danu - savršena kombinacija za idiličan brak, hehehe), općenito restorančići s pet stolova sve skupa, kojih ima na svakom koraku, dućančići s voćem, jednom rječju - ljudi koji imaju svoje mikroobrte od kojih uspijevaju na neki, nama neshvatljiv način, preživjeti i pritom praktički žive na ulici (ima tu blizu jedna takva voćarnica: muž, žena i malo dijete, izba tri sa tri (“mala soba 3 sa 3”)…(ponekad stvarno imam kretenske asocijacije) otvorena na ulicu; naprijed je tezga s voćem, a iza do zida krevet obučen u mrežu protiv komaraca, televizor i kut zatvoren komadom krpe (zahod? pregrada za presvlačenje?...))
6. Kojekakvi prodavači kojekakovih vrsta hrane po ulicama (obično s pokretnom mašinerijom). Neki specijalizirani za "mien tiao' (rezanci), neki za "baozi" (pareno tijesto, obično s nekim mesom, povrćem ili tofuom unutra), neki imaju na žaru pečene slatke krumpire, neki kriške lubenice i dinje, neki roštilje (ti su obicno iz Xinjianga - to je onaj krajne zapadni dio zavučen između Mongolije, Rusije, Kazakhstana, Kyrgizstana, Tajikistana i Kašmira - oni obično rade ovčetinu na ražnjićima i imaju svoje "turske" kapice na glavi, a ponekad ih se vidi i kako na biciklima voze grožđice za prodaju), a povremeno se može vidjeti i kakav čiča s mašinerijom neopisivog izgleda, ali Grunfovi izumi su dizajnom i količinom dima koji proizvode čisti amaterluk prema ovome. A usto čak svako toliko i eksplodira! (Zapravo mašinerija služi proizvodnji visokog tlaka i temperature pod kojima riža ubačena unutra eksplodira (ali to je stvarno eksplozija!!) i dobije se nešto slično “Smokiju". I nikoga ne maltretiraju debilne sanitarne inspekcije - jednostavno znaš da tamo hrana nije sasvim sterilna i sam biraš hoćeš li jesti ili ne. Jebo Zapad.
7. Krcate ulice. Pješaci, biciklisti..."svuda gužva, strka i krkljanac". Ponekad se osjećaš pomalo izgubljeno u svoj toj strci, ali svejedno mi je vrlo draga. Možda i ne bih mislio tako da nisam doživio Los Angeles gdje hodaš ulicom i imaš osjećaj kao da si u onoj priči iz čitanke za prvi osnovne "Pale sam na svijetu"; ti sam na pločniku, a oko tebe neprestano zuje kolone automobila. Na svu sreću tu i tamo naiđe pokoji beskućnik gurajući kolica iz supermarketa sa svom svojom imovinom u njima. Ali tu je u pravu R. A. Wilson kad kaže da je u Americi siromaštvo potpuno izgubilo svoj dignitet i siromasi se međusobno mrze pa se ni u njihovom društvu ne osjećaš ugodno. E pa u Kini na svu sreću rijetko tko ima novaca za auto i biti siromašan još uvijek nije ništa strašno. Živila besparica!
8. Jesen. Topla, ali ne vruća, a ove godine ima i dosta kiše. Ovih dana je i lišće počelo padati. Baš krasno godišnje doba.
9. Pijanke s Kinezima. Rijetko banče, ali kada banče, čine to dobro. Nema trijeznih.
10. Jevtinoća. Piva u dućančićima yuan i po (kuna i par lipa) (ako doneseš svoje flaše) (vidi se kaj je najvažnije). Ručak u menzi za 3-4 kune. Ako kupuješ na placu, isto izađe tu negdi. Odeš zakrpat gumu kod servisera bicikala (puno ljepše zvuči u montipajtonovskoj verziji (a i uvijek se ozarim kad se prisjetim): "bicyclerepairman") pa ti naplati posao i materijal sve skupa jedan Yuan. Autobus oko jedne kune. A voziš se sat i po na drugi kraj grada...
U idućem nastavku: 10 najgorih stvari u Wuhanu.
Post je objavljen 22.11.2005. u 05:05 sati.