Pregled posta

Curse of my mind

Evo baš sad čitam knjigu "kuča škorpiona".Moram priznati da je malo dosadna,ali postavlja se pitanje klonova,s kojime bih večeras željela započeti.To zbilja zaintrigira čovjeka.Sad je teško reći nešto što na tu temu nije več rečeno...samo mogu napisati ono što mi je taj tren palo na um.
Matt je u knjizi jedan djećak koji saznaje da je klon...i njegov svjet je doista kompliciran.Jer teško je zamisliti...da ti več postojiš...
Nisam pročitala do kraja pa ne znam dal činjenica da Matt zarazliku od starog ima sluha išta mjenja.Ali kada čitate o svoim tim eejitima...jeza vas prođe.To su naime ljudi koji su pokušaki pobjeći iz siromaštva Meksika u SAD ali su pritom uhvaćeni ,te su im u mozak ugrađeni sklopovi da više ništa ne osjećaju...da više ne postoje kao osobe.
Ne bih znala koja je poanta ,taj sa dio zaboravila :P
Al to je usko povezano s idućim što imam za reći.
Dakle, kao što znate ja idem u matematičku gimnaziju.I imam likovni.I u svakom polugodištu moram obići dvije izložbe i predati osvrte na njih.Zadnji rok za predati je bio u petak.Ali danas nam se profa smilovala i rekla je da će prihvatit ako joj još danas mailamo.
I tako se ja uputila u lov na izložbu.Dragonica je ranije išla doma jer mora učit latinski,pa sam ono...naumila ić sama.
A onda sam srela jednu žensku iz razreda,koja je bila u istoj frci ko i ja.Pa smo išla skupa.Al ono ... ona je jaako povučena.
Zapravo ne znam što je s njom...ne kužim ju.Nije da je inače sasvim ok.I kad se zapričate s njom...uvjek je nekako...ima čudne stavove.
Ne znam dal je to ono što ti godine povučenjaštva rade,ali ona opče nema svoje mišljenje.Ili kad ima uvjek je indentično nečemu što je neko prije rekao.Ili što je još gore,ima khm...jako zatvorene stavove.Ne čudim se ja...msilim kad se zatvoriš ko ona,kaj sam drugo i očekivala...al uvjek je sve pračeno s nekim čudnim tonom...čak i kad se smije nečemu...
no poanta ovaga nije ilo tračanje ljudi.Dapače. Al kad je nemoguče tračati osobu tamo gdje osobe nema.
Dakle...bile smo na izložbi i pojavio se problem.Kao meni to nije teško mailat profesorici ,ali ona nema net (bog zna jel ima komp :P)
i ja sam se ono ponudila da ju nazovem i da mi ona izdiktira osvrt te ga ja mailam.Jer ono...ak ga ne maila ,dobije jedan.
I nijedn mi tren nije bilo žao kaj sam se to s njom dogovorila.Mislim ak ništ drugo znam da me ne iskorištava i da će mi to zapamtit.
Jer ono...ne bi htjela bit u njenoj koži.No i sad ona meni izdiktira taj osvrt.Ja sve zapišem,ono malo ju priupitam kak je i to...
I uglavnom zvučala je ko da joj je bad govorit na telefon.Mislim...ne znam kaj da joj više radim?? Kak da ju izvučem iz te neke njene ljušture?? ono živi onak...bogu iza nogu i tam vjerojatno priča vjerojatno samo s rodbinom ,tak da ju i njiov utjecaj koči...
no ni to nije bila poanta.Poana je da ja idem sad putipkat više taj osvrt i vidim rečenice ono full čudne.
čovjek bi pomislio da ih je smišljalo djete u 1. razredu osnovne.Naravno,prepravila sam ih :P koji sam ja dobrotvor...
Al ono sad se totalno pitam...Je li to genetski? Što točno u nama određuju naši geni? Nemojte sad samo pomislit da svatko kroji svoju vlastitu sudbinu.Jer ono 90 posto obrtnika dolazi iz takvih familija.Kad starci nisu bili jaki u matki ,mala je vjerojatnost da će djete kužit.
Tako je možda sa svime.Sa životom.Tj. doživljajem života.
mislim oo uz stalno pitanje zašto sam takva kakva sam mi se i vrzma pitanje zašto je večina ljudi toliko ... prvo bih rekla glupa.
Al to nije fer.Ne mogu reč da su svi koje poznam osim mene i mojih frendova glupi.
Trebam bolji izraz...zaostala? mah...ono kao što rekoh ja jednostavno drugačije ne mogu doživjet ljude koji žive...žive kao životinje.
To se naravno odnosi na pitanje svijesti.Mislim naravno da nitko ne može doživjeti tuđu svjest o postojanju,ali trebala bi se vidjeti...
mislim naravno da smo svi svjesni.Ali koliko?
Ne znam zašto,nikad se nisam osjećala malim običnim čovjekom koji se samo bori za egzistenciju.
Možda to neiskustvo govori iz mene.Nemam blage kako je to samostalo se boriti za život.
Ali nekako imam osjećaj da ljudi pretjeruju.Zašto uopće kvaliteta ovog života ima toliku vrijednost?
Hočemo lio biti sretniji u Natuzzi fotelji nego u nekoj "običnoj"?Mislim hoću reči da ionako ,kaj sutra te zgazi bus i...ništa skupa ti fotelja ne pomaže više toliko puno...zapravo sve što vi učinite u životu ,programirano je.
Niko više ništa ne radi jer to želi nego jer se ono...to tak radi.Možda mislite da želite.Ali da BAŠ SVI na ovome svjetu prestanu slavit Božić i taj dan proglase "danom trulih šljiva" biste li svejedno jednako uživali u njemu iako sami i ako bi SVI mediji pričali samo o šljivama?
To mi je ono...sad sam vidla reklame od Vipa i T-coma jednu za drugom...obje se furaju naravno na zimu božić i to...imaju slatke božićne melodijice u pozadini,obečavaju najbolje i sl.
I sama sam se prepala kad sam shvatila kako me to podsjetilo na božić...možemo bit svi doma kolko hoćemo,valjeti se i družiti,dok nema božićnih reklama ,nema ni božića.điz,na kaj sam spala.Definitivno moram to promjenit.
Ali ja hoću reći da niko od nas zapravo ne živi! Ono ,ja raskalašeno ponašanje ne smatram životom.Život bi bio kad bismo radili ono što osjećamo,a ne skrivali se iza logike,iza raznih razloga...
A možda je i ono što osječamo genetski uvjetovano.Ti ćeš voljet sve ljude,ti ćeš bit sebićan,ti ćeš stalno filozofirat...mislim očito je da je predodređeno genetski.Jer moja sestra odrasta u potpuno istoj atmosferi kao i ja,al ona je pokazuje ni najmanje tendencije da će si ikada zamarati mozak s previše razmišljanja.A odgojili su nas isti ljudi.Mora da je u genima...ali opet je li moguće da sam ja kao osoba definirana sljedom dušićnih baza u DNA? on govori kako će se sintetizirati bjelančevine.On govori kako ću izgledati.govori koji će mi djelovi mozga biti razvijeni...dali govori i kako ću misliti i osjećati?? je li DNA kriv za sve ? Ne bih znala.Al radje ću krivit neki tamo DNA nego svoje starce.Ipak ono...kakvi su mogli bit,još su i dobri...
Al kad sam i to ustanovila...kako se postaviti prema masi ljudi koji ni krvi ni dužni...ništa ne shvaćaju i žive.Žive kao robovi svog inskinkta za preživljavanjem.
Istina je tužna.I baš se ne ponosim njome.Ako smatram da mi neko nije intelektualno ravan,zatvorim se.Ono ...nod nod glavom i ignoriranje.Što je potpuni kontrast kakva sam s ljudima.S onima za koje znam da su...da su ljudi,za koje znam da postoji svijest u toj nihovoj glavi i da misle.I da rade što hoće.
Sad kad razmislim...možda to radi i cura s početka priče? Ono možda smatra da joj nisam intelektualno ravna pa se ni ne trudi rasipati svoju precjenjenu pamet ni na mene ni na ikog drugog.Jeziva pomisao.Al ono...znam da ona to ne radi.Jer je dobra.A dobra je jer je predodređene da bude takva.Samo neko predodređen da bude zao i umišljen ko ja može biti takav snob i tak se ponašat prema ljudima.
A kaj ćeš...rob sam svojih gena... :P

p.s. da ne spominjemo kak je teško preživjet tjedan kad je jedino što je zapravo važno subota,i to posve specifična subota...
koja će odredit khm...oču li ili ne ću idućih par tjedana bit ono...nesretna totalka,ili možda nijedno...điz..kog mi je ovo vraga trebalo u životu...


Post je objavljen 21.11.2005. u 23:15 sati.