Većina modernih teorija inteligencije su kompleksnije. Na primjer, Spearman (1927) je formulirao dvodijelnu teoriju sa kognitivnim performansama u ovisnosti o općem faktoru (g) kao i o faktoru koji je specifičan za određeni zadatak. Cattell (1963) je također koristio dva faktora, “fluidna” i “kristalizirana” inteligencija. Fluidna inteligencija se odnosi na brzinu i kvalitetu neurološkog funkcioniranja i vjerojatno je nasljedna. Thurstone (1938) je podijelio inteligenciju na sedam osnovnih sposobnosti: dvije se odnose na riječi (razumijevanje i rječitost), prostor, induktivno zaključivanje, memorija i brzina percepcije. Kako ja razumijem njegove kategorije, posljednje tri bi bile značajne za šah. Guilford (1967) je zamislio još kompliciraniji trodimenzionalni model, sa pet, četiri i tri faktora čiji produkt daje bar 120 različitih komponenata za ukupnu inteligenciju. Koliko ovih komponenata su važne za šah nije potpuno jasno, pretpostavljam, bar dvadeset.
Postoje i drugi prilazi u koje ovdje neću ulaziti. Poanta je da rezultati IQ testova ne mogu “uhvatiti” pun opseg ljudske inteligencije. Kad god se višedimenzionalna realnost projektira u jedno-dimenzionalnu, gubi se informacija. Čak i u tom slučaju, IQ je još uvijek koristan kao sredstvo komunikacije. Korištenje fraza kao “vrlo inteligentan”, ili “vrlo,vrlo inteligentan” vodi u nejasnu komunikaciju, i dovodi do pogrješnih interpretacija. Korištenje brojeva (IQ 120 ili IQ 150) je relativno preciznije, ukoliko smo svjesni njihovog značenja i ograničenosti.
Post je objavljen 21.11.2005. u 18:27 sati.