Bezbrižno hodajući pustim ulicama, čovjek bez imena polagano se približavao luci. Svijetla kao da su ga pratila gaseći se za njime, u pokušaju lokalne privrede da uštedi koji kilovat struje, puštajući zoru da se probije kroz okrilje noći...sada bi netko mogao reći da ova pišćeva metafora gašenja uličnih lampi, simbolizira patnju našeg glavnog junaka...ali idemo dalje...u središnjoj gradskoj luci čula se samo tišina...u biti, nije to ona klasična tišina kada se nečuje ništa, već ona vrsta tišine u kojoj se sve čuje, a ništa ne remeti onaj mir grada koji se tek budi...galebovi su zborno pjevali iznad ribarica koje su ulazile u porat, kao da mole da im ostave koji komad ribe...jednolični rad dizelskih motora ribarica, probijao se do rive, oduzimajući usnulome gradu one posljednje trenutke sna...grad kako da je to razbjesnilo i u par slijedećih minuta spustio je u samo svoje središte nervozne vozače/dostavljaće koji su uvijek u nekoj žurbi, lokomotivu koja je žurila na susret sa svojim vagonima, ostavljajući iza sebe oblak crnog dima i svu silu ranoranioca koji su se dovezli u središte javnim gradskim prijevozom...grad se budio, a ljudi su još uvijek bili pospani...hodali su pognutih glava, zavućeni u svoje zimske ogrtače, makar je bio tek studeni...ali kao i što mu samo ime govori, baš je bilo studeno to jutro...truba nervoznog vozača, prenula je našeg glavnog junaka iz sanjarenja samo zato da bi vidio da je grad počeo disati punim plućima...rijeke automobila slijevale su se u samo središte, u očajničkoj potrazi za preostalim slobodnim djelom prostora, gdje će uparkirati svoje limene ljubimce dok trčkaraju gradom u obavljanju svojih jutarnjih obveza...vozilo javne gradske službe, od milja u narodu zvano, pauk...polako, ali sigurno dizao je svoju prvo dnevnu žrtvu nepropisno parkiranu na samom pješačkom prelazu u centru gradu...preko puta ceste, majka s malim djetetom u naručju, čekala je ispred bankomata u redu koji se stvori prvenstveno zahvaljujući postarijoj bakica, koja je sudeći po njenim gestikulacijama (a i po uzviku...DRUGI PUT ZAPIŠI PIN, BABO!), zaboravila koji joj je pin i na kraju izgubila svoju karticu u njedrima bankomata...i sada se stvorila kolona...a malo djete je bilo nervozno, nenaviklo na ovakve jutarnje strke (još je ipak premaleno...) i svojim reskim, dječjim plačem budilo još malo onih pospanih na ulici koji su ili kasnili na posao ili negdje samo jednostavno žurili...iz obližnje pekare širio se opojan miris bureka i naš je junak odlućio da je vrijeme za marendu...pojeo si je jedan slasni mesni burek, sjedeći na klupici u obližnjem parkiću i krenuo pomalo dalje...s druge strane parka, majka se izderavala na svoje djete, koje se zaprljalo igrajući se u pješčaniku...ne kužim...pusti ga da se igra, a kada se djeto k'o djete zasere, izderava se na njega...jadno djete...policijsko vozilo pod punom rotacijom i ratnom spremom, prošlo je centrom grada u slalom vožnji među autima koji su gmizali puževom brzinom samim središtem...opet neko sranje...pomislio je naš glavni junak, kupio si dnevne novine i sjeo na terasu obližnjeg kafića i narućio si kavicu...opet samo gluposti u novinama...jesmo li se dovoljno uvukli u šupak amerima...da li nas evropa još može malo dublje primiti...ma nema tog šupka u koji se naši političari neće ugurati...Da,da...samo donesi...lovu ću ti dati kada se vidimo...o čemu to konobar priča? S kime? Dogovara li kakav dil? Da nije i diler u slobodno vrijeme? Ma nemoguće...vjerovatno naručuje robu za kafić...da, da...
Post je objavljen 21.11.2005. u 17:09 sati.