Još jedno hladno jesenje jutro je osvanulo i ponovno u meni probudilo stara sjećanja.Gledam oko sebe kao da tražim njegove oči iako znam da ga već odavno nema i da je tako daleko a opet tako blizu jer njegov miris se zauvijek širi mojom sobom.Svaki dan nosi nadu da će ponovno biti kraj mene i da mi više nikad neće biti hladno u ovim zimskim noćima koje su pred nama.Pitam se što radi u ovom trenu,sjeti li se ikad da sam bila njegova i da ću to biti zauvijek biti,sjeća li se ponekad naših sretnih dana....nedostajem li mu barem malo?Srce zna da bez njega ne može i da ga treba,a srce nikad ne griješi...
Post je objavljen 21.11.2005. u 09:05 sati.