Topot kopita ječao je glasno dok se zastrašujućom brzinom približavao njima iza leđa. Majka ju je, užasnutu, držala ispred sebe, desnu ruku položivši joj na glavicu, a ona se grčevito pritiskala uz majčine skute držeći ju čvrsto ručicama za odjeću. Žmirkala je očicama, snažno stišćući vjeđe, pokušavajući otrti suze koje su neprestano navirale. Pred njom je sablasno zjapila mračna praznina, sada, naizgled, beskrajno sigurna i bliska, kad prijetnja postala je odjednom tako stvarna, tako konačna... ali nije se usudila pomaknuti, već je, drhteći, u tišini iščekivala...
Sa svjetlećim zavežljajem u lijevoj ruci, visoko podignutoj, pogleda nepokorivo uprtog visoko u nebo, u hladan mjesec, majka je glasno i sigurno izgovarala neprepoznatljive riječi što nepobitno ulijevaše strahopoštovanje, grmeći, svaka glasnije nego ona prethodna, svaka dodajući snage modričastom sjaju tajnovitog zavežljaja:
Beh'nod ga d'Hoon
sei Veis A o'On
Va mokah e has
moda'h c m'as.
Impo'h'nia t n'ei
resq'esti'h d Veis
lesenti'h a q'ei
zrah'da E Heis.
Grimon'do!... Gal'hado!...
Vine se, u tom trenutku, zaplovi zrakom bliješteća zraka, hladno prostruji, pa se zaustavi, paleći, kao upijena, njihovim tijelima. Sablastan muk u njihovim ušima, majčine usne se pomiču, ništa ne izgovaraju, padaju obje na koljena, razjapljenih očiju...
... tiho, s krvlju na usnama, tupim očima buljeći u pravcu mjeseca, zadnjim izdisajem majka zahvali: