Opet sam sama,on je otišao,a trebam ga više od ičega.S njim sam proživjela najljepše dana u životu,pokazao mi je što znači sreća.Njegove poljupce jos uvijek osjećam,njegov miris me prati u samoći a bez njegovih dodira sam tako prazna.Ne znam kad ćemo se opet vidjeti,neznam što on osijeća prema meni,jesu li sve njegove riječi bile samo laž.Zadnji put mi se činio nekako hladniji,ne znam čini li mi se to zbog straha da ga ne izgubim ili se stvarno nešto promijenilo.A bili smo tako sretni,sve bih dala da mogu vratiti naše stare dane sreće.Jos uvijek u meni živi ono malo zrno nade da ću ga opet vidjeti i da i on mene treba barem jedan mali dio koliko ja trebam njega.Neznam...znam samo da nikog drugog neću ovako voljeti...tako ga trebam...
Post je objavljen 20.11.2005. u 10:03 sati.