Preporuke da se posvetim Osterovim delima su me podsetile na jednu kratku epizodu koja se desila ovog proleća. Kratku, jer je trajala par tramvajskih stanica, otprilike od Topčiderske Noći pa do Bigza ili ranije.
Negde početkom proleća je u Vremenu, na dve-tri stranice izašao tekst sa fotografijama o Polu Osteru. O dotičnom piscu blage veze nisam imao. Kupio sam Vreme jednog sunčanog četvtrtka, seo u poluprazan tramvaj i prelistavao dok sam se klackao ka centru.
Odjednom, začuh glas žene koja je stajala pored mene:
- Izvinite, je li to Pol Oster?!
- Aaaaa??? Da, jeste, o njemu je....
- Jaoj divno, pa on je odličan pisac... A koje su to novine, baš me zanima?
- To je Vreme, novi broj (pokazujem korice). U stvari sutrašnji broj, ali ga ima i četvrtkom na većini trafika...
- Oster je genijalan, pa on je ovo, ono, itd...
- Aaaa nisam čito
- Obavezno pročtajte jer to je ...
- Hoću, hvala...
Dobro, izmislio sam pola replika, jer se ne sećam tačno, ali otprilike je tako bilo. Nije bila devojčica, ni devojka, nego privlačna žena mojih godina, nasmejana... Ni dan danas mi nije jasno da li je njeno interesovanje prelazilo granice Osterovog opusa. Doduše, poznavao sam devojke (tj. žene) koje su se isto tako otvoreno i euforično izražavale, bez zadnjih primisli; a opet, kada se radi o meni, suptilne znakove uglavnom ne primećujem sve dok ne budu ispisani masnom farbom. I tako ja ko poslednji tutumrak ostah da sedim u tramvaju i pitam se šta to bi, i zapamtio sam Pola Ostera iako još uvek ni jednu njegovu knjigu nisam pročitao.
Post je objavljen 20.11.2005. u 03:22 sati.