Dva i pol sata pisanja i ode sve u vjetar! Dang! To je moj novi rekord. Prošle godine, negdje u kolovozu, isto u ovoj zemlji, sam tako nešto "važno i bitno" pisao i sve je otišlo u prašinu. Dali da pišem opet ili ne? Tri je ujutro, proveo sam 5 sati na telefonu (Skype, preko interneta, besplatno) sa Skopjem i Koelnom i izbulaznio se unatrag za sve ove mjesece. Od jučer sam u glavnom gradu, imam slobodan vikend i samo jednu misao: dobra hrana i internet (that makes two of them). Toga sam gladan i žedan do besvijesti, jer kada 5 mjeseci živiš samo na riži, krumpiru, grahu, rajčici i krastavcima, onda ti se dogodi da osjetiš nevjerovatnu tugu kada gledaš neki film na kojem prikazuju stolove pune kvalitetne hrane. Jebemti, možda postanem novi Bob Geldof... Sinoć sam otišao u hotel Hilton na večeru, danas na ručak u omiljeni turski restoran, večera u talijasnkom restoranu sa originalnim sladoledom, sutra ćemo već naći nešto ukusno, a treba posjetiti i bazen... A internet je priča za sebe. Tek sada sam mogao otvoriti mailove s attachmentima poslane u poslijednja tri tjedna, jer je u mom selu jednostavno preskupo se igrati s time. I tako izbacujem frustracije vani, no to mi neće baš puno pomoći - previše sam umoran i previše mi fali svega od doma. Na večeri u Hiltonu morao sam sjediti čitavu večer sam sa čovjekom koji u Ženevi drži jednu od najviših pozicija u firmi na svjetskom nivou, nešto kao ministar neke ozbiljne zemlje, i morao sam se pretvarati da sam jedan od njegovih uspješnih managera u najvećoj i jednoj od najkompleksnijih postava naše firme u svijetu. Da, uspio sam, i to punih 15 minuta! Uskoro me počeo pitati o meni i nakon sat vremena me otvoreno pitao da li uopće želim nastaviti raditi... Sorry, ne mogu glumiti da sam presretan kad mi se mrači pred očima od umora i koječega drugoga tamo usred ničega. Evo, kad smo letjeli prema glavnom gradu u petak, imao sam zadatak da u roku 60 minuta konfiguriram kompjuter koji je jedina veza sa vanjskim svijetom našim kolegama u jednoj nevjerovatnoj zabiti. Dok smo bili u zraku, ja sam prolazio isti proces na mom kompjuteru kako bih vidio imamo li uopće šanse u toliko kratkom vremenu. Shvatio sam da mi fali jedan ključni element i morao sam dati pilotima papirić s porukom da radio vezom jave iz zraka glavnom uredu u sasvim drugoj zemlji što mi treba, kako bi to oni u međuvremenu poslali i kako bi bilo spremno kada sletimo. Ludi Albert, pilot koji se neprekidno smije, kikoće i cereka tijekom leta, s iznimkom neke 4 sekunde prije dodirivanja piste pa onda opet iznova, prenio je poruku na način da je ispalo da tražimo kod za otključavanje Enigme... Sletjeli smo u to mjestašce, ja sam izjurio iz aviona, na pisti su mi predali kompjuter, satelitsku antenu, mobitel, satelitski telefon i walkie talkie. Sjeo sam u travu, pospojio opremu i počeo sa radom... Naravno da nije bilo sve u redu i naravno da su mi poslali krivu stvar iz glavnog ureda, no nekako sam uspio prokljuviti zaobilazni put u srce sistema. Onda kasnije nije funkcioniralo sa Ženevom, pa sam i s njima proveo dosta minuta na satelitskom telefonu uspoređujući neke postavke, dok su istovremeno stizali bespotrebni ometajući upiti preko radio veze i dodatno mi otežavali rad. Nakon 70 minuta sam uspio rješiti slučaj, uskočio u avion sa već upaljenim propelerima, zavezao pojas jer smo poletjeli istog trena i za dvije minute pao u "komu" od potpune mentalne iscrpljenosti. I onda sam takav otišao na večeru s tim čovjekom. Ma daj...
Inače, protekli tjedan je bio vrlo vrlo interesantan. Nisam pisao ništa na blog, jer svaka tvrdnja o mom trenutnom stanju bi postala netočna nakon 2 - 3 sata, maksimum. Tjedan prije sam malo pregrijao žice u mozgu i morao sam skratiti radno vrijeme protekli tjedan na samo 8 radnih sati, kako bih išao doma u 4 i odmarao, spavao, čitao. Djelomice sam skidao predavanja sa ljetne škole, što je uzrokovalo nespavanje i glavobolju, uprkos inspiraciji. Onda sam došao na ideju da trebamo snimiti film, jer nam je propala ideja da dočekamo našu dragu šeficu na aerodromu kad se bude vraćala s godišnjeg odmora, sa svom pompom, lažnim tjelohraniteljima, pratnjom naoružanom knjigama, zastavicama na autu i motoriziranom pratnjom i da je tako dovedemo do ureda. Ideja je, kažem, propala jer će na istom letu biti i veliki šef koji je preozbiljan i ne bi shvatio šalu, tako da sam vrlo brzo u glavi kreirao scenario i kadrove za snimanje potrebnih scena. Uspio sam nagovoriti neke ljude za koje sam znao da imaju odijela sa sobom, da se obuku u njih kao tjelohranitelji, kao i jednu vrlo atraktivnu curu da glumi šeficu. Na dan snimanja ona nije mogla doći odmah na početku pa smo snimali neke scene bez nje. Sve je bilo perfetkno, no kad se ona pojavila zbilja lijepo dotjerana, muški dio ekipe je potpuno zablesio. Počeli su zaboravljati što trebaju raditi, ulazili su u pogrešne aute, propuštali pokrete. Bilo je urnebesno smiješno gledati te greške u postprodukciji, to jest u "lijepljenju" materijala u Windows Movie Makeru. Pretpremijera je prošla super, umirali smo od smijeha, odabrao sam pravu muziku koja je dala na dinamici priče i sada se spremamo prikazati film i onoj osobi kojoj je i namijenjen.
Čudna stvar je bila da sam organizirao snimanje samo večer nakon što sam proveo 3 sata plačući u krevetu. Čitao sam vrlo kratke životopise svetaca i svetica različitih religija, koje se nalaze na kraju knjige Komaja, i uskoro su potekle suze. Nije bilo neke specijalne tuge ili posebnih misli (a la "jadan ja", na primjer) već su me dirnuli opisi njihovih života, njihove ljubavi za ljude i za boga. Kroz retke se jasno očitovalo da je to jedna sasvim drugačija vrsta ljubavi, da oni u svojim srcima i glavama nose nešto sasvim različito od našeg poimanja ljubavi i zaljubljenosti. To je ljubav koja nije sentimentalna, koja rado i bespogovorno voli i prašta sve i svima, bili oni lijepi ili ružni, prijatelji ili neprijatelji. Ono što me najviše potreslo je možda taj princip dobrodošlog dočekivanja svega jednako - i ugodnog i neugodnog, svjesno i dobrovoljno koračanje ususret novoj boli, kritici, mržnji i osudi, kako bi prihvatili, zagrlili i oprostili svojom sveprožimajućom ljubavlju. A ja? Ili, a mi? Kako se lako uvrijedimo, naljutimo, budemo povrijeđeni i tužni, kako lako grabimo za sebe ono što mislimo da nam pripada, uključujući i ljude. Kako je to toliko različito i daleko od svijetlog života tih muškaraca i žena koji su inspirirali tisuće. Franjo Asiški, Tereza Avilska, Basui Tokšuo, Milarepa itd. Zašto me to toliko potreslo? Sjećam se jednog perioda svog dječaštva i puberteta kada sam bespogovorno opraštao sve uvrede i loše šale mojih tadašnjih prijatelja. Jako su me boljele zezancije na račun izgleda i pameti, no ja sam uporno praštao jer nisam znao što drugo s time. S vremenom, kako su se razvijale mogućnosti izražavanja i obrane svojeg stava u proturječnim situacijama, praštanje se izgubilo i preokrenulo u ljutito napadanje, mekoća i razumijevanje su zamijenjeni s kritikom i tvrdoglavošću. I nakon mnogih godina "ratovanja" radi samog ratovanja, bez ikakve bolje ideje ili cilja, samo radi obrane novo stečenih pozicija, te večeri mi se vratio film sveg tog bjesomučnog režanja na sve oko sebe i boli koja se nalazi u pozadini, kao i apsolutne nužnosti postajanja opet dobrim, no sada sa sviješću i jasnim aktivnim praštanjem i voljenjem sebe i svoje bliže i daljnje okoline. Možda se opet varam, po petstoti put, no nekako mi se čini da bivanje ovdje na Zemlji nema puno smisla ako ovaj princip svjesne ljubavi nije oživljen i ponovno ostvaren.
Post je objavljen 20.11.2005. u 01:53 sati.