Ako mu posvetim post, možda malo ohane sa svojim pritiskom...mjesec, kalendarski mislim, taj studeni. S razlogom nosi svoje ime.
Razgovaram s ljudima (manje – jer sam još u fazi «prođi-me-lagano-bez-doticanja»), čitam neke blogove (više - jer ne moram razgovarati) i primjećujem taj poznati mi osjećaj nelagode, zbunjenosti, preispitivanja.
Magličasta jutra, manjak svjetla, prerane večeri, gole grane stabala...razgolićuju dušu, um, tijelo...osjećajometar se zblesira....
Godinama primjećujem da puno ljudi umire baš u ovom mjesecu. Jednostavno odustanu. Najednom im noć postane preduga da bi dočekali novi dan.
Umiranje u mjesecu studenom je neminovno.
Neke duše se odluče na drastičan rez.
Neki samo napuste poznanike s ljetnih terasa i pokojeg prijatelja ili partnera. Zatiru se i pojedine navike, ali i nepotrebne ili beskorisne ideje. Ova potonja smrt je izuzetno korisna, omogućuje novo mjesto za stvaranje, izmjenu energije.
Ideje koje prežive studeni i veći dio prosinca imaju posebnu snagu.
Postaju jake.
Postaju vrlo vjerojatne.
Postaju kvalitetno sjeme.
Prežive do proljeća.
Uglavnom se ostvare.
Post je objavljen 19.11.2005. u 20:20 sati.