FILOZOFIJA ŽIVOTA ( PRVI DIO)
Bilo je to još jedno hladno predvečerje u našem gradu. Rijeke noćnih tramvaja slijevale su se prema trešnjevačkoj remizi, a tri ratna havera ozarenih lica polako su jurili u zagrebačku noć koju su obasjavale tisuće svijeća posvećenih GRADU HEROJU. Što smo bliže cilju magla sve gušća. Kao u pjesmi istrošili smo nove cipele i konačno ušli u lokalni trnjanski pajzl «HRABROST», okupljalište odvažnih gradskih štakora. I zaista trebalo je biti mnogo hrabar ... ( JEBIGA POBJEGLA MI MISAO). Kao da su znali da će se te većeri dogoditi nešto važno, u zadimljenoj rupi bilo je više fanova nego obično.
Među gomilom nepoznatih lica ugledasmo i jedno poznato. «Gle malog!», kaže Pero Mrgud, a drug Biber otpuhne dim cigare te kaže:»Kad se smije cijelim tijelom, narod uživa!» te mahne da pozdravi lokalnu barabu. Nakon što smo otklonili svaku sumnju i uvjerili se da je to stvarno Leo Pakšu pozvali smo ga među nas. Inače, Leo Pakšu je naš dobar drug. Malo mlađi od nas i uvijek u nekom svom filmu. «Nekaj ga hiće», rekao bi Biber u pauzama između svojih nadasve mudrih priča o ZED-u, prelijepom stvorenju s drugoga planeta. AL NEĆEMO O TOME.
«Dragi gosti drago mi što ste došli u tako velikom broju jer bez vas bi se osjećao još jadnije!», rekao je KIZO te otpio posljednji gutljaj pjenušave pijače. Istina, taj čovječuljak s smješnim brčićima i vunenom kapom na glavi u samo jednom nevinom pozdravu sažeo je čitavu FILOZOFIJU ŽIVOTA ljudi okupljenih u našem pajzlu. Zato sam volio dolaziti na ovo mjesto. Utvarao sam si da sam ovdje faca. Da su svi jadniji od mene. Ja faca u hip hoperskom odijelu. Nije prošlo dugo vremena i fotoaparati su počeli s škljocanjem. Ne želeći da njegove fotografije izađu na Internetu čovjek s brčićima dobacio je neku foru na koju smo se svi grohotom nasmijali. Ne znam za druge, al ja nisam skužio foru. Al bolje se malo nasmijati nego svima pokazati da si idiot koji ne kuži super fore.
Krenule su pjesme. Jedna za drugom, ne zna se koja je bolja. Cupkajući s noge na nogu u ritmu muzike za ples naše malo društvo poput surog orla počelo je tražiti mjesto gdje bi savili svoje gnijezdo. Šank, već odavno popunjen. Svi pravi profesori za ispijanje gemišta. Međutim, koliko god se trudili nikada neće dostići našeg Bibera. Svaki šank za njega je posebna priča, svaki neznanac mu je brat, a svaki problem što teži bio nova disertacija za njega. Ma, on vam se jednostavno kuži u sve. Tako je prokužio i trojicu luzera za koje nitko nije znao kako su zalutali u našu mahalu. Poput pravog fudbalera prodao im je fintu, pravi lažnjak te nisu prošle ni dvije minute, a sada već četiri ratna druga sjedila su za šankom.... NASTAVAK SLIJEDI USKORO( FOTKE TAKOĐER)!
Post je objavljen 19.11.2005. u 10:23 sati.