Pregled posta

Sussana Tamaro vječna pitanja ljubavi, vjere, oprosta, smisla, mržnje, pakla, Boga... stavlja pred likove svojih priča, zarobljene sumornim egzistencijama.
"Hvalospjev smo nestalnosti i poziv na zlo, da ga osvetnički činimo jedni drugima… Ubit ću te kako bih živio. Ubit ću te kako bih posjedovao. Ubit ću te kako bih te se oslobodio…", razmišlja Rosa, protagonistica prve priče, u pustoj kolovoškoj noći, zbunjena pred najtežom odlukom svoga kratkog života. I druge dvije priče koje čine ovaj triptih vrte se oko istih pitanja. Jesmo li prokleti ili se možemo spasiti? I o kome ovisi naše iskupljenje? Možemo li uspjeti sami ili trebamo Nekoga tko će nam pokazati put.

Posve umoreni životom, u zlokobnom krugu nesreća koje ga oblikuju, njezini likovi panično tragaju za njegovim smislenijim razlozima. Bog je u ovim pričama, kao uostalom i ljudi, najčešće u oskudici, rekli bismo, odveć zaposlen vlastitim brigama i doveden u sumnju po svim osnovama, bezmalo prezren zbog ljudskoga očaja koji tek nijemo promatra – da bi se na kraju ipak objavio u nekom detalju, u nekoj teško stečenoj spoznaji. Premda gorke i dirljive, stranice ove proze kadšto nas podsjećaju na znakove koje smo pogubili na cesti vlastita života, a koje, čini se, više niti ne nastojimo pronaći – prometujući u pomutnji, grcajući u besmislima, neutješnostima i boli koju nanosimo sebi i drugima. Zato je ljubav u ovim pričama apstraktna, a mržnja stvarna. Čitajući ih, s pravom pomislimo da je raj strašan, i da ga se treba bojati. Kao i da pakao ne postoji – sve dok u tami ne zaiskri nešto i ne otkrijemo Nekoga tko se ipak nije umorio.