Već se dugo spremam napisati nešto.
I taman krenem, kad me presiječe krik mog tromjesečnog mališe koji "opet" nešto ište. Ne bi vjerovali, ali ja već prilično točno razlikujem akh, eeeuueeeiii,akhm,eeeuaeueeeiii plač zbog gladi od onog dosadno cendravog uuuiiii,eeeaaauuuu zbog toga što mu je dosadno. Kad je pelena uneređena to je krik kojima se obično označava kraj jedne civilizacije. Vjerujem da su Pompeji nestajali pod pepelom i takvim krikovima. Zato mi ga je i nemoguće transkribirati. Zamislite si sami.
Dakle, nakon što odradim nekoliko krugova Zeke i potočića, Visibabe i ptice ševe (sram vas bilo ako niste odmah skužili da se radi o ptičici!), Tašun, tašun, tanana i još nekoliko francuskih u istom revijalnom tonu, nakon što razgibamo ruke i noge, propješačimo par kilometara po nevelikom stanu uzduž i poprijeko i slično, nahranim svoje nejače i ušuškam ga u postelju... sjednem pred tastaturu i već me zasvrbe prsti... kad eto, zazvoni telefon.
Klafr, klafr, brblj, brblj, rješavanje problema gulećeg laka s noktiju moje dobre frendice, ili traženje rješenja za starog psa koji prdi, poteškoće s mijenjanjem guma ili izlizanim volanom, meteo boljke, alergije, prehlade i histerija zbog nadolazeće pandemije ptičje gripe tek su neki od sastojaka gulaša koji svakodnevno kusam putem telefonskijeh slušalica neumorno tražeći rješenja, strpljivo slušajući i nudeći sugestije. Stigne tako i vrijeme za sljedeći obrok, a nakon istoga valja mi uključiti nožni pogon i podesiti brzine i kočnice na dječjim kolicima i krenuti u šetnju. Kraća varijanta sastoji se od kilometar do dva do obližnjeg placa i nazad, naravno, svim zaobilaznim cestama koje možemo naći. Dulja varijanta ide oko cijelog jarunskog jezera pa pijemo kavu kod terena za odbojku na pijesku. I promatramo labudove. One bijesne, tj. prehlađene. Ili lude? Što već jesu! Ne hranimo ih salatom jer istu više volimo začinjenu za objed.
Po povratku s takvog pješačkog maratona nisam baš za pisanje. Više za vješanje veša ili trpanje mašine drugom turom šarenoga uz neminovno otklanjanje fleka s kćerinih hlača. Sreća je da klinci tako brzo rastu pa nema bojazni da fleku od trave nosi na istim roza hlačama i sljedeću sezonu. Sve do večeri mi niti ne padne na pamet komp jer imam nebrojeno mnogo drugih obaveza i to-doova.
Dođe napokon i ta večer pa pod uvjetom da nemam neka preča posla u vidu kakvog štiva, važnih razgovora s kćeri oko rješavanja razrednih svađa i raspetljavanja složenih odnosa tko-s-kim-ne-razgovara-i-tko-se-duri-zbog-puknute-špice-na-lila-bojici, pečenja kolača, pekmeza, ajvara i sličnog, štrikanja, heklanja i ostalih srcu milih aktivnosti*, bacim se na kauč za žudnjom pogledati koji CSI ili slične istražiteljsko-kriminalističko-zavrzlamateljske uratke. Obično to popratim surfanjem. Po dasci za peglanje!
Eh, kad i to svrši, a ja sam već tako daleko od bilo kakvih orgazmičkih radnji, onda imam vremena i za blog. Ovdje se pripovjedačica previja u struku, pljuje po tastaturi već hladni čaj od mente i briše slapove suza od smijeha. Dakle, imati vremena je u mom sadašnjem stanju OKSIMORONČINA. Nije da se ne bi našlo i tema i želje da nešto napišem, but... Pa mi je palo na pamet i da si kupim diktafon, još samo kad bi bloghaer imao kakvu opciju da svoj glas prebacim u pisani oblik! Gdje bi mi bio kraj.
Sigurno ne u krvavim očima umorna pogleda koje previde tonu tipfelera i inih grešaka u pola jedan u noći. A već sam stisnula objavipost gumbić.
Na svu sreću, sin mi je shvatio da se sa mnom nije za igrati u rano jutro pa srećamamina spava do osam. Ili barem do sedam.
I nek me sad još netko pita zašto ne pišem... Pa, hajte vi ;-)))