Povijest organiziranog navijanja u Zagrebu počinje polovicom osamdesetih kad nekolicina najvećih zagriženjaka i zaljubljenika u plavu boju počinju razmišljati o nekoj vrsti organizacije po uzoru na strane navijače. Legenda kaže da je naziv BAD BLUE BOYS nastao inspiriran filmom Bad Boys (Sean Penn) koji je u to vrijeme bio popularan. Kao i u ostatku Europe tako i u bivšoj Jugoslaviji aktivni navijači postaju sastavni dio nogometne predstave. Više nije dovoljno bodriti svoje ljubimce na domaćem terenu, pa se kreče i sa organiziranim gostovanjima. Kad kažemo organiziranim ne mislim da je ta gostovanja organizirao klub (bilo je i toga ali rijetko) nego se organiziraju ekipe po zagrebačkim kvartovima i počinju pratiti Dinamo na gotovo svim utakmicama. Nižu se u toku godina Beograd, Sarajevo, Ljubljana, Split, Niš, Subotica, Vinkovci, Mostar, Novi Sad, Banja Luka, Osijek, Rijeka itd. U svakoj prilici i na svakom mjestu BAD BLUE BOYS-i su pokazivali koliko vole Dinamo, Zagreb i Hrvatsku. Nekad se za to trebalo i potuci, šakama pokazati svoju ljubav a pravi Purgeri nikada nisu bježali.
Puno je ljudi prošlo preko maksimirskih tribina u tih 10-tak godina. Smjenjivale su se generacije. Početkom 90-tih dolazi do organiziranja prvog Fun cluba BAD BLUE BOYS-a. U organizaciju se uključuju svi. Svatko tko je mogao dao je svoj doprinos.
Ali počeo je rat. Većina BAD BLUE BOYS-a smatra da je rat počeo 13. svibnja 1990. kad su na nikad odigranoj utakmici između Dinama i Crvene zvezde, navijači iz Beograda probili ogradu na južnom stajanju i krenuli na tribinu u obračun sa manjom grupicom običnih navijača. Stariji BAD BLUE BOYS-i su osjetili zov Domovine i priključili se u prve postrojbe Policije i Garde i krenuli u obranu Lijepe naše. Kao i navijači ostalih hrvatskih klubova BBB su dali veliki doprinos obrani Hrvatske od velikosrpske agresije. Bili su u Vukovaru, Iloku, Vinkovcima, Osijeku, na Banovini i Lici, Dalmaciji jednom riječju svugdje. Nije se pitalo kamo treba ići. Hrvatska je bila sve. Zajedno sa Torcidom, Kohortom, Armadom ginulo se za Hrvatsku. Velik broj BAD BLUE BOYS-a je svoje živote položio za slobodu domovine. U čast i vječnu slavu poginulim navijačima Dinama podignut je i spomenik podno zapadne tribine maksimirskog stadiona kako bi ostao trajan spomen na doprinos BAD BLUE BOYS-a u Domovinskom ratu.
Iako u ratnom stanju BAD BLUE BOYS-i su itekako pratili događanja oko njima najdražeg kluba. Promjena imena u HAŠK Građanski a potom i u Croatija, nije ni jednog pravog Purgera ostavila ravnodušnim. Ostali smo bez našeg Dinama. Imena su mijenjana po političkoj direktivi (?! nije li to naša sudbina) a nas navijače nitko nije ništa pitao. Mnoga se koplja još i danas lome oko imena i načina promjene, iako su nam vratili ime Dinamo. Ali za nas Purgere nema kompromisa. Samo je jedno ime Sveto. Dinamo.
Bilo je još pokušaja organiziranja navijača u neku vrstu udruge. Ali to je sve propalo zbog antagonizma navijača i kluba. Uvijek se pronašao netko tko je nepromišljenim potezima minirao primirje i sve je padalo u vodu. Tako da se danas BAD BLUE BOYS-i nalaze u istoj poziciji kao i pred 10-tak godina kad je sve i počelo. Organiziraju se ekipe po kvartovima ili po prijašnjim poznanstvima. Ali sad su ekipe iskusnije i pametnije. Ali filozofija navijačkog pokreta nastala još 80-tih je ostala ista. Tu se ništa nije promijenilo.
Nastankom Hrvatske lige BAD BLUE BOYS-i i dalje bodre svoj klub u Maksimiru i na gostovanjima. Zbog slabije kvalitete naše lige većina Purgera se usredotočuje na utakmice u EURO kupovima. Nigdje, u zadnjih 5 godina, Dinamo u Europi nije igrao a da na utakmici nije bilo njegovih najvjernijih navijača. Počevši od Auxerrea, pa Tirane preko Beograda i Newcastle do Madrida.
Post je objavljen 17.11.2005. u 20:23 sati.