Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/tkoludtajvidi

Marketing

Moja Zadaćnica

Ak sam nešto lijepo napisao u životu, za čistu peticu, to je onda sljedeće... (mada prof još nije cojenio al mora ziher bit 5...)
(odmah u početku, zahvala mami za izvrstan početak na koji sam se ja nadovezao :))

Propuh u džepu tinejđera

Zahladilo je, nema više vožnje na motoru, vjerojatno do proljeća. Na krilima vjetra letjet će samo moja mašta, dok će metalni ljubimac na dva kotača mirovati
Na motoru sam bio brz, moćan i vrijeme je jurilo sa mnom. Sada hodam ulogom pješaka po gradu, sa svih strana izlazi blistaju božičnim sjajem. Oprema za računalo, digitalci, kamere i svakakve igračkice sjaje svojim najsjajnijim sjajom. Hladan zimski vjetar zamijenio je topli i ugodni ljetni povjetarac, ali i on je lagano utihnuo. Od svih vjetrova ove godine ostao je samo propuh u mome džepu.
Nepopunjena cjelina, koja je već jako dugo u pratnji mojeg hoda, zadaje mi mnoge probleme. Ništa si nemogu priuštiti, džeparca nemam a ušteđevinu je progutao metalni ljubimac svojom žeđi za gorivom. Iskreno, ništa od tih stvari u izlozima nije mi potrebno, ali kupnja me čini radosnim, no potrošnja vodi do razmišljanja. Tražim sebe u materijalnom svijetu, nema me, gdje sam? Usred ničega, za materijalno trebamo novce.
Zastao sam i pogledao u nebo, čudno, snijeg nije padao, a na Badnjak bi trebao padat isnijeg.
Hodajući i ramošljajuči, gledao sam u izloge, odjedamput sudario sam se sa jednom bakicom. Naravno, naljutila se i brzo otišlja mumljajući da sam joj slomio poklon njezinom unuku.
Kada sam bolje pogledao, vidio sam smrskanu kutiju s plastičnim vlakićem koji je bio prepolovljen na dva djela, a pokraj nje bio je novčanik.
Propuh u mome džepu mislio je da će nestati. Ali ja nisam vrag, vratit ću taj novčanik. Meni nisu potrebni njezini novci, shvatio sam. Sve što imam, "dar" je mojih roditelja. Moje materijalno vlasništvo nije zapravo moje, već je zarađeno tuđom mukom. Pogledao sam u novčanik i vidio bijednih 5 kuna i osobnu iskaznicu, za koju je bio zaljepljen pokaz za bus. Adresa je bila napisana, novčanik ću uredno vratiti. Ali što je s darom, tom malom gestom pažnje. Upropasti ću nekome Božić ako ghitno nešto ne poduzmem. Ali ni ja nemam novca, kako da predam polomljeni i smrskani poklon?
Odjurio sam u svoju kući zamolio mamu da mi da posljednjih njezinih 20 kuna. Ali nije ih nbilo više, skroman iznos otišao je dalje. Ipak, vjražji propuh u džepu je postao milosti, kada sam našao 10 kuna u staroj kutji gdje sam nekada spremao novce. Popravio sam vlakić i obojio ga te kupio čokoladicu i potrošio svih 10 kuna.
Nije mi trebalo duo da nađem dom gdje je bila smještena bakica. Ispričao sam joj se i ponudio joj čokoladem a njoj se srce otopilo te mi je oprostila. Zajedno smo otišlo do malenog dječaka čiji će mi smješak zauvijek ostati u mislima od trenutka kada se nasiješio prekrasnom poklonu. Pozdravio sam ih i izašao na ulicu.
Počelo je snježiti, a propuh u mome džepu usnuo je svoj zimski san. Sa smješkom sam nastavio svoj pohod gradom.

Što mislite?
Ja sam se lomio dok sam čitao :)
Na tren izgleda ko da ga je pisal odijete od 7-10 god a na tren kao da ga piše neki nobelovac....
I onda ja nisam dvoličan :)

Post je objavljen 16.11.2005. u 23:20 sati.